Odbili sve, pa krive Hrvatsku: Istina o uzrocima Oluje

Pozadina i neuspjeli pregovori: plan Z‑4 i Miloševićev odbijanje

Međunarodna zajednica je 1994.–1995. predstavila plan Z‑4, predlažući autonomiju za srpske enklave u Hrvatskoj pod hrvatskim ustavnim okvirima. Dokument je predan i Zagrebu i Kninu, ali predstavnici RSK—glavne političke i vojne strukture u Krajini, pod utjecajem Miloševića—odbili su ga čak i primiti, a Slobodan Milošević osobno odbio je pregovore.

Nakon Operacije Bljesak u svibnju 1995., održani su novi pokušaji revitalizacije Z‑4, no RSK je svaki put postavio nedostavljive zahtjeve poput hrvatskog povlačenja iz Slavonije—što je Zagreb odbio.

Sa svoje strane, predsjednik Franjo Tuđman nije imao prijepor s tekstom plana, ali je znao da Milošević neće provesti dogovor—pa je Z‑4 prihvaćen samo kao okvir, dok su pregovori RSK kontinuirano sabotirani.

VRO Oluja: legitimna akcija oslobađanja i presude ICTY‑a

Operacija “Storm” (4.–7. kolovoza 1995.) rezultirala je oslobađanjem većine teritorija velike RSK i ishodila raseljavanje oko 200 000 Srba te stotine žrtava, prema Hrvatskom Helsinškom odboru, što je po izvoru podataka veoma upitno.

Međunarodni sud ICTY okončao je postupak protiv generala Gotovine i Markača oslobađajućom presudom 2012. godine—naređujući da operacija nije bila usmjerena na etničko progonstvo, te da državne i vojne strukture Hrvatske nisu imale takvu namjeru.

ICTY je pritom osudio brojne pojedinačne ratne zločine počinjene tijekom operacije, ali je naglasio da su to bili odvojeni incidenti, bez dokaza o koordiniranom planiranju progona srpskog stanovništva.

Procjene ukazuju da je odluka Apelacijskog vijeća donesena jer dokazi nisu nedvojbeno pokazali postojanje “joint criminal enterprise” niti namjeru trajnog uklanjanja Srba.

Mitovi o “srpskim žrtvama raketiranjem iz aviona” i odgovori

U Srbiji se često iznose navodi da je hrvatsko zrakoplovstvo raketiralo kolone srpskih izbjeglica u Bosni i Petrovcu. Taj slučaj je predmet sudskih postupaka u Beogradu, gdje se četiri hrvatska pilota terete za napad na simboličnoj cesti, 7.–8. kolovoza. To nisu presude međunarodnih sudova, već sudska istraga u odsutnosti optuženih.

ICTY i međunarodni izvori nisu potvrdili koordinirane napade iz zraka kao dio državnog plana. Niti u gotovinskom predmetu, niti u drugim dokumentima nema sustavnih nalaza o zračnim raketiranjima kojem bi bila ciljna civilna kolona. Pojedinačni incidenti, čak i ako se dokažu, ne potvrđuju planirani progon. 

Nedavni govor Aleksandra Vučića i usporedba s govorom iz 1995. u Glini

Dana 3. kolovoza 2025., Vučić je održao govor na komemoraciji u Sremskim Karlovcima povodom 30. godišnjice Oluje. Ponavljao je narativ o 2 500 žrtava i 250 000 raseljenih te optuživao Hrvatsku za šutnju međunarodne zajednice.

Privlači pažnju usporedba sa Vučićevim govorom u Glini 1995., gdje je također pričao o "razaranju Krajine" i o dužnosti Srbije da štiti srpski narod. Današnji ton i retorika očito nastavljaju isti narativ velikosrpske ideologije, iako je kontekst 2025. prikladniji za simbolički politički govor, a ne ratni.

Uzrok današnjeg govora leži u proširenoj upotrebi komemoracija za jačanje unutarnjih političkih poruka—posebno u prijeporima među regionalnim političkim autoritetima—što mediji ocjenjuju kao “oružje par sa par” između Beograda i Zagreba. 

Neutralna analiza i razmišljanje

• Ne mogu se ignorirati teške ljudske sudbine iz 1995., no uz tvrdnje o “jadikovanju” ili prelazak u generalizaciju odgovor koji nema utemeljene dokaze.

• Operacija Oluja je bila vojna akcija za povrat teritorija Hrvatske. Međunarodno pravo potvrdilo je da nije usmjerena na etničko istrebljenje.

• Plan Z‑4 je međunarodni diplomatski dokument koji je odbijen najprije ne zato što je loš, već zato što ga Milošević i čelnici RSK nisu htjeli provesti. Time su zatvorili sav izlaz pred rat.

• Komemoracije i današnji politički govorovi poput Vučićevog služe mobilizaciji vlastite baze i često koriste simboliku stradanja, ali ne mijenjaju činjenice iz sudskih postupaka i arhiva.