Održan tradicijski maceljski Križni put ‘Stopama pobijenih’: Žrtvama na čast i slavu

U subotu 20. ožujka održan je tradicionalni korizmeni Križni put „Stopama pobijenih“, u samoorganizaciji nekolicine članova Udruge Macelj 1945., od željezničke postaje Đurmanec do crkve Muke Isusove u Macelju, piše Damir Borovčak za HKV, čije izvješće o Križnom putu prenosimo u cijelosti.

Korizmeni Križni put „Stopama pobijenih“, posebno je tradicijsko hodočasnička i molitvena aktivnost članova Udruge Macelj 1945. U župi Đurmanec nenadano je otkazan. Logika takvog otkazivanja je nejasna, jer primjerice istog tjedna Glas Koncila razmatra na naslovnici nelogičnost epidemioloških mjera u primijeni prema katoličkim vjernicima i obredima. Iste subote u Zagrebu je održana procesija kroz grad, od katedrale do crkve Sv. Roka, s molitvenom nakanom zaštite od epidemije. Broj sudionika bio je i veći od 25 hodočasnika.

Da je bilo dobre volje i razumijevanja, mogao se korizmeni maceljski križni put organizirati i simbolički, u skladu s propisima okupljanja do 25 osoba. No očito nije bilo dovoljno ni želje, ni htijenja. Lakše je ukinuti, rastjerati “malo stado”, srušiti tradiciju…, dok je puno teže graditi zajedništvo, međusobno razumijevanje, osluškujući želje i potrebe vjernika. No, članovi Udruge Macelj 1945. su u svojoj organizaciji, simbolično nastavili tradiciju pete korizmene subote, kako je već godinama uobičajeno na Macelju. U 9 sati ujutro započeli smo križni put sa željezničke postaje Đurmanec. Odaziv nije bio dostatan ugledu Udruge Macelj 1945., očito se većina lako dade ustrašiti i manipulirati. Ipak, nekolicina članova, u postojanosti vjere pokazala je svoju osobnu odgovornost i dosljednost.

Najvažnije, Križni put “Stopama pobijenih” je održan i tradicija se nije prekinula, unatoč župnim obavijestima, da ga ne će biti… Hvala članovima Udruge Macelj 1945. koji su sudjelovali – nas petero… Unatoč lošoj prognozi vremena, začudo, osvanuo je suh, pomalo sunčan zimski dan. Mala hodočasnička skupina provela ga je u molitvi za maceljske žrtve, njima na čast i slavu. Gdje su dvoje u Kristu tu je i On s nama…

Prvih četiri postaje prolazili smo uobičajeno. Na petoj i šestoj postaji, ranijih godina se obično poslije molitve zastalo i okrijepilo u simbolici onih davnih vremena. Dapače u molitvi Križnog puta koji je napisao o. Bonaventura Duda stoji zapisano: „U one dane, godine 1945., o Duhovima, ovdje su hrabre i odvažne žene, potaknute zapomaganjima nesretnika u vagonima, na više načina pokušavale ovim izmučenim ljudima potajice donijeti čašu vode ili malo kruha. No, nemilosrdni su ih stražari silom udaljavali da im ne iskažu svoje milosrđe.“

Preko nadvožnjaka krenuli smo prema Smiljanovoj grabi. Tu kod pilane vidimo vrh Ilovec, mjesto strašnih monstruoznih ubijanja. Molimo osmu postaju. Prigodom svečanog ukopa maceljskih žrtava, 22. listopada 2005. godine, ovdje je rečeno: “Pod dojmom strahota i zločina počinjenih u Maceljskoj gori… treba istini pogledati u oči i biti svjestan da su tada nestale čitave generacije hrvatskih mladića i da smo u pravu kada danas govorimo o tri Hrvatske: domovinskoj Hrvatskoj, iseljenoj Hrvatskoj i nerođenoj Hrvatskoj”.

Tu u Smiljanovoj grabi dočekuje nas tradicionalno gostoljubivi domaćin Janko Mohorko, ispred svoje kuće i devete postaje maceljskog križnog puta.

Podne je. Molimo Srednji čas i Anđeo Gospodnji…, a zatim zajedničku molitvu svih hodočasnika upravo sastavljenu za ovu subotu, koji su se točno u podne molitvom širom svijeta i domovine obratili Gospodinu za SLOBODU, MIR I LJUDSKA PRAVA:

,,Svemogući vječni Bože,
Stvoritelju svijeta, milosrdni naš Oče,
Izvore života i svetosti,
u tvojoj su ruci temelji zemlje i srca ljudi.
U neizrecivoj si nam ljubavi darovao Spasitelja,
Gospodina Isusa Krista.
Po njegovu utjelovljenju, muci i uskrsnuću
primi naše vapaje i usliši prošnje:
čuvaj nas od strahota potresa,
oslobodi nas zaraznih bolesti
spasi iz svih pogibelji duše i tijela,

I OSLOBODI NAS OD ZABLUDA I POSLJEDICA KOMUNIZMA,
da bismo služili u radosnoj zahvalnosti Tebi,
koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova.
Amen.”

Zatim pod raspelom obiteljske kuće Mohorko molimo devetu postaju. Pokojni o. Bonaventura Duda napisao je u toj postaji maceljskog križnog puta: …“ Ovo je trenutak kad bi našom Domovinom snažno trebala odjekivati ona Kristova riječ tako draga Ivanu Pavlu II: „NE BOJTE SE! NE BOJTE SE, NARODE MOJ, NE BOJTE SE! ” A nažalost, mnogi danas ni ne shvaćaju toliko znakovite riječi velikog i svetog pape Ivana Pavla II. koji je tako velikodušno ljubio hrvatski narod i sam doživio zlosilje totalitarnih režima i naposljetku tvrdokornog komunizma.

Ljubazni domaćini, obitelj Mohorko, zovu nas u kuću da se zagrijemo, uz kavu, čašu soka ili vina. Svake godine ova je kuća izuzetno domaćinski dočekivala sve hodočasnike, tako i ove godine. Iako nenajavljeno, srdačno su primili nas malobrojne, nenajavljene hodočasnike. Nakon kraćeg zadržavanja nastavljamo putem prema Donjem Macelju i Lepoj Bukvi.

Ranijih godina, po izlasku iz Smiljanove grabe molilo se na postaji Sv. Martina. Na pročelju stare kuće stajao je križ i oznaka IHS. Kuća se preuređuje, oznake su nestale s pročelja, pa smo odlučili produžiti. Iduću postaju molimo u šumi kod raspela, a zatim po prvi puta molimo ispred Freudenreichove šumarske kuće koja se gotovo posve urušila. U njezinoj su unutrašnjosti, prilikom ekshumacije 1992. godine, u kuhinjskom bunaru pronađene ljudske kosti. Smatramo zato potrebnim upravo tu moliti desetu postaju.

Konačno smo kod podesta za misu u Lepoj Bukvi. Palimo lampaše ispod ploče i kod križa, gdje uronjeni u strahotu pokolja molimo povrh jame IV.D. Tu su iz blataekshumirani svećenici, franjevci, bogoslovi, u istoj jami i razvojačeni časnici HOS-a, neutvrđenih imena i prezimena. Zahvaljujemo otkriće ove jame iz tih opakih vremena, po svjedoku Franu Živičnjaku.

U Maceljskoj šumi žubor potočića i osjeća se dašak proljeća. Sve puno žutih jaglaca, po usputnim šumskim kosinama. I onda šok… U potoku strava ovogodišnjih zlodjela. Potok zasipan šutom i ciglama, starom žbukom, ostaci stare kupaone, stari televizor… Više kubika otpada, nemoguće da taj počinitelj nije poznat u susjedstvu. Hula protiv Božje prirode. Nekoć su ovdje ubijali ljude, danas prirodu… Koliko primitivizma, zlosilja, primitivnog bezobrazluka, jeli to netko dovezao iz Zagreba ili ipak iz nedalekih kuća, iz blizine crkve Muke Isusove. Tko je to ovdje nedavno renovirao sanitarni prostor, pa staru školjku bacio u potok, tko je to nedavno renovirao sobu i kupio novi televizor, pa stari bacio u potok…? Sram vas bilo, vi maloumni, vi štetočine, vi huligani, tko vas je odgojio tako sebične i bez ljubavi prema okolišu?

Pod dojmom ove opačine, u tuzi završavamo hodnju 10 kilometarskog križnog puta. Molimo trinaestu postaju, gdje nam neka žena zatvara vrata dvorišta u kojem se nalazi raspelo trinaeste postaje. Uklapa se taj čudan čin, pomalo u Kristovu kalvariju. Na grobnici paljenjem svijeća odajemo počast pokopanim tisuću i više bezimenih žrtva. Molimo posljednju četrnaestu postaju.

Pred crkvom i završna molitva. Ovdje je 6. lipnja 2006. izrekao biskup Valentin Pozaić: ”Iz ljubavi i na poticaj prema svim žrtvama svih boja totalitarnih režima dužni smo živjeti i stvarati novi bolji svijet, svijet blagdana Duhova, svijet bogoljublja i čovjekoljublja, svijet domoljublja i solidarnosti. Dužni smo stvarati svetu Hrvatsku u kojoj će cvasti civilizacija ljubavi i kultura života, živući svetopisamsku poruku: Život biraj! (Pnz 30,19) . Budućnost biraj! Neka Lijepa naša bude Croatia sacra – sveta Hrvatska!”

Oh, Gospodine hoće li Hrvatska ikad biti dovoljno samosvjesna i da postane barem malo sveta? Po žiteljima, njihovim postupcima i savjesti.

Svete mise u crkvi Muke Isusove – nije bilo! I ranije nisu bile poželjne mise za žrtve totalitarnih režima, kao ni molitve članova Udruge Macelj 1945. za pokojne pod misom. Ove godine prikladno je iskorištena pandemija za ukidanje tradicije križnog puta za maceljske žrtve… Dvije nedjelje se to uzastopno najavljivalo. Poslanje, nasuprot manje posla i obaveza? O, strašne li opasnosti od molitve na svježem zraku, dok su terase pune ispijatelja kavica? Rastjerati “malo stado” i zatrti tradiciju, ovom prilikom nije uspjelo… Bogu, hvala!

Na grobu stoji zapisano: „Kada mi trava prekrije grob, Majko, ne plači mi ti, Pamti da Hrvatska neće biti rob Nit’ će je nestati“. A trava i mahovina doslovno izviru iz groba, oblikujući novi kalvarijski prizor. A na grobu stoji: “Veri martyres pro fide et patria” – Pravi mučenici za vjeru i domovinu. Oni su umirali ponosno, ostaje upitno – mogu li oni s nebeskih visina biti ponosni na nas?

Tekst: Damir Borovčak
Slike: Milan Pavić Vukina
Damir Borovčak