ODVRATNO DO DNA: liječnik skrivao kosti žrtve Srebrenice i prošao nekažnjeno

Srebrenica – rana koja ne zacjeljuje -  Kosti žrtava pod fontanom: slučaj koji vrijeđa zdrav razum i pravdu

U državi koja još uvijek nosi otvorene rane rata, vijest da su kosti žrtve Genocid u Srebrenici bile zakopane u dvorištu liječnika i skrivane više od desetljeća – a da za to nitko neće odgovarati zbog zastare – zvuči kao mračna groteska, a ne stvarnost. Ipak, upravo se to dogodilo u Brčko.

Ortoped Nebojša Mraović priznao je da je godinama držao posmrtne ostatke u svom dvorištu, iznad kojih je – nevjerojatno – izgradio betonsku fontanu. Objašnjenje koje je dao dodatno vrijeđa svaku zdravu logiku i minimum ljudskog dostojanstva: tvrdio je da su kosti služile za “planiranje operacija” i da su “pomogle stotinama ljudi”. Bez ijednog konkretnog objašnjenja. Bez trunke kajanja.- “Ja sam ih koristio u bolnici za planiranje operacija, one su valjale stotinama ljudi”

Pravna država na koljenima: zastara kao alibi za moralni sunovrat

Najšokantniji dio ove priče nije samo čin – nego reakcija sustava. Ili bolje rečeno, izostanak reakcije.

Zbog zastare, slučaj neće biti predmet kaznenog progona. Time se šalje opasna poruka: da čak i ovakvi postupci – koji graniče s potpunim gubitkom ljudskosti – mogu proći bez ikakvih posljedica. Ako zakopavanje kostiju žrtve genocida i njihovo skrivanje 11 godina ne zaslužuje sudski epilog, postavlja se pitanje: gdje je granica?

“Završit ćeš u fontani”: ispovijest koja ledi krv u žilama

Dodatnu težinu ovom slučaju daje svjedočanstvo bivše supruge, koja opisuje godine psihološkog terora. Njezine riječi nisu samo osobna ispovijest – one su alarm.

Naziva ga psihopatom. Tvrdi da je prijetio njoj i djeci, da je posezao za oružjem, da je stvarao atmosferu straha u vlastitom domu. Najjezivija rečenica koju je iznijela odzvanja poput presude društvu koje je zakazalo: prijetio joj je da će “završiti u fontani”.

U fontani. Iznad kostiju.

Sramota koja nadilazi granice BiH

Ovaj slučaj više nije samo lokalni incident iz Brčkog. On je ogledalo sustava, društva i institucija. Pokazuje koliko je pravda krhka, a moral relativiziran kada se suoči s birokratskim rokovima poput zastare.

SIPA zaprimila je prijavu, ali javnost s pravom očekuje više od pukog evidentiranja slučaja. Ovdje nije riječ samo o zakonu – riječ je o civilizacijskom minimumu.

Pitanje koje ostaje: tko je sljedeći?

Ako se ovakvi slučajevi zatvaraju bez odgovornosti, ako se nad kostima žrtava može graditi fontana bez posljedica, onda problem više nije pojedinac.

Problem je sustav.

A kada sustav zakaže – tada svatko postaje potencijalna žrtva.