Operacija Una 1995.: Brigadir Tomislav Kovačić razotkriva istinu o operaciji Una

U posebnom izdanju Domoljubnih minuta pod nazivom "Događaj tjedna" novinar i povjesničar Borna Marinić svake nedjelje u 20 sati detaljnije i opširnije obrađuje događaje koji su obilježili Domovinski rat. U nedjelju, 15. rujna, govorio je o operaciji Una - najvećem neuspjehu kada su ofenzivne operacije hrvatskih snaga u pitanju koji i danas za sobom vuče mnoge repove zbog kojih je godinama nad njom vladao zavjet šutnje.

AUTOR: Borna Marinić / HKM

Operacija Una koja provedena je 18. i 19. rujna 1995. godine. Bez dvojbe radi se o najvećem neuspjehu kada su ofenzivne operacije hrvatskih snaga u pitanju koji i danas za sobom vuče mnoge repove zbog kojih je godinama nad njom vladao zavjet šutnje. Ovu tabu temu posljednjih je godina javnosti počeo predstavljati brigadir Tomislav Kovačić, djelatni časnik, nastavnik strategije na Hrvatskom vojnom učilištu „Dr. Franjo Tuđman” u Zagrebu. Iako je bio sudionik operacije on u svojim osvrtima na nju ne daje subjektivan doživljaj bitke već sveobuhvatno promatra okolnosti, pokretanje, ciljeve i epilog operacije „Una“. Pošto je u monografijama postrojbi koje su sudjelovale u operaciji ova operacija šturo, a ponegdje i netočno, obrađena u ovoj ću se emisiji osloniti uglavnom na zaključke brigadira Kovačića koji bi o operaciji „Una“ uskoro trebao izdati i knjigu.

Prošle ste nedjelje slušali o uspjesima hrvatskih snaga u operaciji Maestral, oslobađanju bosanskih gradova Drvara, Šipova i Jajca. I Una je, baš kao i Maestral, trebala poslužiti stjecanju povoljne vojno-političke pozicije s koje bi međunarodna zajednica mogla prisiliti snage bosanskih Srba na mir i prihvaćanje prijedloga tzv. kontaktne skupine kojom se teritorij Bosne i Hercegovine trebao podijeliti u omjeru 51 na prema 49 posto između Federacije BiH i Republike Srpske. Stoga mnogi pokretanje operacije Una pripisuju pritisku odnosno poticaju SAD-a kao glavnog međunarodnog faktora no za to nema jasnih dokaza. Hrvatske snage koje su oslobodile Banovinu i izbile u Pounje ili su demobilizirane ili većim dijelom poslane na odmor dok je ostatak raspoređen na čuvanju državne granice ili u vojarne. S druge strane Une, na sjeverozapadu Bosne i Hercegovine Vojska Republike Srpske bila je u relativno dobrom položaju zbog rijeka Une i Save kao prirodnih zapreka u zoni razdvajanja. To joj je omogućavalo racionalnije raspolaganje vojskom koja je ondje bila smještena u puno manjem obujmu nego pred Banja Lukom. Kovačić o pokretanju operacije Una piše:

„(…) 17. rujna 1995. oko 11:30 sati, general Vinko Vrbanac je potaknut povoljnim procjenama Obavještajne uprave o stanju VRS-a telefonom upoznao ministra obrane Gojka Šuška i predložio zauzimanje mostobrana u Pounju. Ministar Šušak je odmah dao usmenu suglasnost. General Vrbanac je o tome odmah izvijestio načelnika GSHV-a Zvonimira Červenka, zamolio ga da upozna i predsjednika Tuđmana i da ‘zapovjedi ukoliko bude izmjena glede odluke o operaciji’. Dobivanje suglasnosti ili usmene zapovijedi od ministra obrane bio je uobičajen postupak tijekom provedbe operacija Hrvatskih snaga u BiH, kao i izravna komunikacija generala HV-a s njim osobno. Ministar Šušak je o pokretanju operacije Una razgovarao s predsjednikom Tuđmanom, s čim je on bio suglasan, ali samo sa zauzimanjem Unske pruge. Dakle, političko odobrenje za pokretanje operacije, koje je generalu Vrbancu izdao ministar Šušak, uopće nije upitno. Ono što je upitno jesu ciljevi operacije i njezin opseg.“

Naime za zauzimanje bosanskog dijela unske pruge bila bi potrebna operacija ograničenog karaktera u užem pograničnom području uzvodno od sela Volinja kod Hrvatske Kostajnice, a gdje pruga prvi put prelazi na desnu obalu rijeke Une. Ipak, pokrenuta je ogromna operacija s jednim glavnim te sedam pomoćnih pravaca napada. Formalni cilj operacije Una bio je zauzeti mostobrane na širem području Bosanskog Novog, Bosanske Kostajnice i Bosanske Dubice, stvoriti uvjeti za zauzimanje Prijedora, prijeći u obranu i čekati dalji razvoj vojno-političke situacije. Time bi se stvorili povoljni uvjeti za razvoj snaga prema Banjoj Luci. Iako se Unska pruga na potezu od Kostajnice do Bosanske Krupe taktičkom logikom mora osigurati u širem koridoru, ideja operacije Una bila je znatno šira od ograničenja koje je zadao predsjednik Tuđman, a to je samo zauzimanje Unske pruge. U stvaranju osnovne ideje operacije planeri u Glavnom stožeru HV-a predvidjeli su osim snaga Zbornog područja Zagreb na glavnom pravcu napada, angažirati i snage Zbornog područja Bjelovar, kako bi nasilnim prijelazom rijeke Save što više razvukli snage Vojske Republike Srpske.

U nedjelju, 17. rujna 1995. godine, u GSHV-u je u ranim popodnevnim satima užurbano pripremljena Direktiva za napad operativni broj 15/95 kodnog naziva „Una”. Nju je u izočnosti načelnika GSHV-a, generala Červenka, potpisao načelnik Operativne uprave, general Vrbanac. U vrijeme izdavanja Direktive Una general Vrbanac bio je jedini nazočni general u GSHV-u, s pravom uvjeren da ima usmenu političku suglasnost ministra obrane te usmenu suglasnost načelnika GSHV-a. Direktiva je istog dana uručena zapovjedniku ZP-a Zagreb, generalu Marijanu Marekoviću, zapovjedniku ZP-a Bjelovar, generalu Luki Džanku i zapovjedniku Hrvatskog ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane, generalu Imri Agotiću. General Mareković, koji je samo nekoliko dana ranije preuzeo zapovijedanje Zbornim područjem Zagreb od generala Basarca, bio je iznenađen brzinom kojom je to trebalo ići, a u startu je bilo puno velikih nedoumica. Dakle operacija je trebala biti pokrenuta već 18. rujna u ranim jutarnjim satima. Vojska se praktički u noći trebala spremiti, stići na prvu crtu i bez izviđanja izvesti forsiranje rijeke koja je tog rujna bila iznimno nabujala i brza. Recept za katastrofu bio je tu.

Recept za katastrofu bio je tu.

Marijan Mareković, glavne je snage grupirao na smjeru Dvor – Bosanski Novi – Prijedor, a pomoćne na smjerovima koji izvode od Hrvatske Kostajnice i Hrvatske Dubice prema širem području Knežice, sjeverno od Prijedora. Opća zamisao je uglavnom slijedila Direktivu Una. Nakon stvaranja mostobrana od strane 2. gardijske brigade Gromovi na glavnom pravcu kod Bosanskog Novog, u drugoj fazi je planirano uvođenje 1. gardijske brigade Tigrovi i borbene skupine 2. domobranske pukovnije te produžetak napada kojim bi se hrvatske snage približile Prijedoru sa zapada. Sa sjeverne i sjeverozapadne strane prema Knežici je planirano napredovanje snaga s dvije grupacije od Bosanske Kostajnice i Bosanske Dubice. Istodobnim napredovanjem 5. korpusa Armije BiH s juga i jugozapada od Bosanske Krupe i prema Sanskom Mostu, Prijedor bi bio stavljen u poluokruženje. U operaciju je bilo uključeno i Zborno područje Bjelovar na čelu kojeg je bio general Luka Džanko, a čije su snage trebale forsirati Unu i Savu kod Jasenovca i Jablanca i time razvući neprijatelja duž crte bojišnice te rasteretiti snage Zbornog područja Zagreb na glavnom pravcu. Kako je operacija Una zaista realizirana saznati ćete nakon glazbenog predaha u kojem ćemo poslušati pjesmu Brothers in Arms grupe Dire Straits.

Operacija Una započela je u ponedjeljak 18. rujna 1995. godine u 9 sati na glavnom pravcu napada kod Bosanskog Novog. Nakon kraće topničke pripreme po obrambenim položajima 1. prnjavorske brigade uz rijeku Unu oko kilometar i pol nizvodno od Bosanskog Novog, u 9 sati i 17 minuta započeo je nasilni prijelaz i napad jednog voda brigadnih izviđača i dijelova 3. bojne Gromova. Ukupno je prebačeno oko 160 do 170 ljudi. Relativno brzo je stvorena i manja desantna osnovica u naselju Tunjica i na uzvišenju lokalnog naziva Mešinovac. Uspjeh Gromova u prvim minutama napada bio  je potpuno iznenađenje za srpske borce koji su se povukli gotovo odmah nakon pogibije prve dvojice boraca na prvoj crti obrane no ubrzo je uslijedio zastoj koji je operaciju odveo u neželjenom smjeru za hrvatske snage.

Širenje desantne osnovice prema dominantnom terenu iznad Une i Bosanskog Novog bilo je uvjetovano uvođenjem dodatnih snaga Hrvatske vojske za osiguranje bokova na zauzetim pozicijama. To se odvijalo relativno sporo zbog velike brzine rijeke Une, slabih motora na desantnim čamcima i kako će se kasnije pokazati – kroničnog manjka čamaca i obučenih rukovatelja. Osim toga inženjerija koja je pristigla niti na jedan način nije mogla izvesti prebacivanje oklopa. Naime zbog brzine rijeke od 3 do 4 metra u sekundi niti skelska, niti pontonska mjesta prijelaza nisu mogla biti uspostavljena ili je njihovo postavljanje bilo izuzetno rizično. Mostovi preko Une bili su srušeni nakon operacije „Oluja“ i njima tenkovi nisu mogli priječi. Nije pomoglo niti to što je preko Une Mareković poslao 1. brigadu „Tigrove“ odnosno njezinu 2. bojnu, dalje se bez tenkova nije moglo. Nakon početnog šoka, snage 1. pnjavorske brigade uspješno su se pregrupirale i organizirale blokadu desantne osnovice na bokovima Hrvatske vojske.

Dok prijelaz Une kod Hrvatske Kostajnice gotovo da nije postojao, nizvodno kod Dubice 1. bojna 2. gardijske brigade Crne Mambe upala je u klopku 11. dubičke brigade koja je onemogućila njihovo spajanje sa 17. domobranskom pukovnijom koja je Unu forsirala kod Baćina. Mambe su unatoč problemima s desantnim čamcima odnosno činjenici da su imale samo jedan ispravan čamac sa slabim motorom uspješno desantirale 150 vojnika uključujući i skupinu brigadnih izvidnika među kojima je bio Danijel Pedi. On na svojem blogu Micgrafika o paklu koji je nakon početnog uspjeha zavladao piše:

“Svako malo bi se čuo zvuk koji je, kao iz dubine pakla, prolazio između nas i Une, a stvarali bi ga meci iz snajpera. Vjerojatno se radilo o posebno prilagođenim snajperskim mecima jer obični meci probijaju zvučni zid i čuju se sasvim drugačije, više kao zujanje stršljenova. Ovi su zvukovi bili zastrašujući, kao da prolaze kroz tunel, kao prigušena rika neke zvijeri. Pošto smo bili na brdu, ti su meci prolazili ispod nas i zato nam je vjerojatno taj zvuk bio neobičan. Kasnije, kad smo više znali o detaljima akcije, saznao sam da je gotovo svaki taj zvuk odnio nečiji život ili nekog ranio. Bili su jako precizni. Znali su nekog namjerno raniti pa bi ubili svakog tko im je krenuo pomoći.

Svako malo bi se čuo zvuk koji je, kao iz dubine pakla, prolazio između nas i Une, a stvarali bi ga meci iz snajpera.

Nekoliko metara pored mene bio je moj prijatelj iz voda, Zmaj. Vidim da stalno puca prema kućama niže u gradu. Pitam ga na što puca a on mi pokaže prema nekoj čistini pored grada i kaže: ‘Kumići idu na nas.’ Ležao sam bočno u odnosu na njega pa je on imao bolji pogled prema gradu. Imao sam što vidjeti, neprijatelj kao u filmovima preko neke čistine pognut trčkara prema nama. Otvorio sam i ja paljbu. Još si mislim, pa kakve to budale idu kao pokretne mete pred cijevi našeg oružja. Kasnije sam pretpostavio da su Srbi prisilili svoje, koji su u ‘Oluji’ pobjegli pred nama, da jurišaju u sigurnu smrt. Napad je pomalo odbijen. Valjda više nisu imali koga uzalud žrtvovati.

Pogledam prema Uni kad vidim dva neprijateljska zrakoplova kako bacaju bombe i raketiraju položaje na našoj obali. Kako smo bili na brdu, bili su mi gotovo u razini očiju. Kasnije saznajem da je jedan bio Jastreb a drugi Orao, iz sastava srpskog zrakoplovstva. Kako su se okretali, točno sam vidio njihove kabine i oba krila te ispaljivanje raketa na suborce koji su bili preko Une, na našoj obali. Mislim si, pa neće valjda sad prema nama. Nikakav zaklon nemam. Osjećao sam se bespomoćno, kao da sam goloruk pred T-Rexom. Nemamo nikakve šanse za preživjeti ako im jave da smo tu. Ali nisu krenuli na nas. Satima smo ležali na istim mjestima. Izmolio sam sve molitve kojih sam se sjetio, obećavao Bogu da ako se izvučem, nikada više ne idem u rat… Izvadio sam svoj pištolj, ubacio metak u cijev s namjerom da ne padnem živ u njihove ruke. Izvidnici i snajperisti obično gadno prođu kad ih se uhvati žive.”

Padom noći kreće povlačenje na lijevu obalu Une na koju je Danijel prešao među posljednjima, pred svitanje. Na tom pravcu 13 Gromova izgubilo je život, a zbog spomenute snajperske vatre tijela njih devetorice ostala su na desnoj obali te su tek kasnije razmijenjena. Bilo je mnogo ranjenih, teško ranjenih, a izdvojiti ćemo Nevenku Topalušić, medicinsku sestru koja je išla među prvima i izlagala svoj život da bi spasila tuđi. Nakon ove operacije kao 100%-tni ratni vojni invalid ostatak života provela je u kolicima. Preminula je tijekom prosvjeda dijela branitelja pred Ministarstvom hrvatskih branitelja 2014. godine. Danas se ondje nalazi Trg Nevenke Topalušić.

General Vinko Vrbanac, uslijed kaosa i velikih gubitaka, predložio načelniku Glavnog stožera Zvonimiru Červenku prekid operacije. On je prijedlog prihvatio i usmeno zapovjedio organizirano izvlačenje. Zapovijed je dakako bilo lakše izdati nego izvršiti. Svako izvlačenje ostavljalo je za sobom praznine, a povlačenje je teklo sporo, na glavnom pravcu napada samo su bila dva čamca, a jedan je nestao u Uni odnijevši za sobom šest života među kojima su životi i trojice vojnika nikada nisu pronađeni. Iako je bila donesena zapovijed o praktički obustavi napada, snage Zbornog područja Bjelovar 19. rujna ponovno su izvršile napad stradavši na miniranoj obali Save po izvršenju desanta kod ušća Une. Također nejasno je zašto su se još cijeli dan vodile borbe kod Dvora na Uni.

Odgovornost za neuspjeh prebacivala se kao loptica s jednog na drugo ime. Načelnik glavnog stožera podnio je izvješće predsjedniku Tuđmanu u kojem je naveo da je operaciju samoinicijativno planirao general Vrbanac bez njegovog znanja i odobrenja. Iako se Červenko time ogradio od cijele priče nedvojbeno je da je od početka bio upoznat s planovima generala Vrbanca te da je gotovo od početka operacije Una i osobno sudjelovao u rukovođenju njome. General Vrbanac je saslušan pred istražnim povjerenstvom i nakon bezuspješnih molbi za prijam kod ministra obrane i Predsjednika Republike, udaljen je od dužnosti i stegovno kažnjen zbog navodnog postupanja protivno vojnim propisima i nanošenja štete ugledu oružanih snaga.

Zaključno, Kovačić iznosi crne brojke: U operaciji Una je poginulo ili nestalo ukupno 50 pripadnika Hrvatske vojske. Prvog dana operacije poginuo je 31, a drugog dana 12, a kao nestali se još uvijek vode 3 hrvatska vojnika. Od posljedica teškog ranjavanja sljedećih su dana preminula 4 pripadnika HV-a. Time se ujedno opovrgavaju i u javnosti dosta raširene tvrdnje da je veći broj pripadnika Hrvatske vojske poginuo u izvlačenju s desne obale rijeka Une i Save, nego u samom zauzimanju desantnih osnovica. Za sada se sa sigurnošću može utvrditi jedino da je u operaciji Una ranjeno najmanje 155 pripadnika HV-a. Sa srpske strane u operaciji Una je ukupno poginuo ili nestao 51 borac. Od toga je poginulo 44 vojnika i šest policajaca, a jedan vojnik je nestao. Ranjeno ih je ukupno 62. Sa srpske strane je poginuo i veliki broj civila koji su se našli u unakrsnoj vatri između HV-a i Vojske Republike Srpske. U toku operacije Una, poginulo je ukupno 54, a ranjeno 39 civila. Od toga je 37 civila poginulo na području Bosanskog Novog, 3 na području Bosanske Kostajnice i 14 na području Bosanske Dubice. Tijekom operacije Una poginula su i dva pripadnika snaga UN-a iz sastava Danskog kontingenta koji su bili razmješteni u Dvoru i našli se pod topničkom i minobacačkom vatrom Vojske Republike Srpske. Još osam ih je bilo ranjeno. Tako su u operaciji Una na svim stranama ukupno poginule najmanje 155, a ranjene najmanje 264 osobe.

Izvor: HKM