Ovakvi kao Pusić imaju zadaću na silu dokazati da je RH slijednica NDH

Baš kao što su mladi početkom 90-tih osjetili dužnost da se suprotstave velikosrpskoj agresiji tako su i danas mladi iskazali nacionalni ponos odajući priznanje hrvatskim rukometašima. Sve lijeve udruge, kao i cijela falanga iza koje simbolično stoji Pusić, doživjela je debakl. Pitanje je kako taj veličanstveni događaj politički iskoristiti? Kao tračak nade pojavio se Tomislav Jonjić, ali je pokazao da ne shvaća hrvatsku političku zbilju…

Post festum nacionalnog i domoljubnog rukometaškog slavlja!

Nema nikakve dvojbe o tome kako su upravo hrvatski sportaši i sportašice najveći propagatori hrvatskog domoljublja i nacionalnog identiteta te da su oni najveći ideološki problem ne baš beznačajne falange koja nikako ne može prihvatiti Hrvatsku kao svoju državu.

Ta agresivna falanga sanja i dalje ‘bratstvo i jedinstvo’ komunističke Jugoslavije koja je nakon smrti diktatora Josipa Broza praktički, iako ne institucionalno, bila proširena Srbija što ju je i stvarno pokušao svojom imperijalnom velikosrpskom politikom oživotvoriti Slobodan Milošević oslanjajući se, kad je Hrvatska u pitanju, na velikosrpstvo srpske manjine u tadašnjoj SR Hrvatskoj.

Ovu političku postavku treba uvijek imati na umu u sadašnjoj međunarodno priznatoj Republici Hrvatskoj, iako je u najmanju ruku čudno da se i nakon 30 godina postojanja Hrvatska unutar sebe, ali čak i u međunarodnim odnosima, mora dokazivati kao normalna europska država, članica Europske unije i Sjevernoatlantskog saveza.

Stalna zadaća te novojugoslavenske falange, i to je njezina politička platforma, je ‘urbi et orbi’ dokazivati kako Hrvatska nije ništa drugo nego sljednica Nezavisne Države Hrvatske.

U knjizi objavljenoj 2017. godine ‘Prvih 100 notornih Jugoslavena i organizacije pod njihovim utjecajem’ napisao sam o Antifašističkoj ligi: “Kranji je cilj ove fantomske udruge da se hrvatstvo kao takvo izjednači s fašizmom”. I to je pozadina pisma koje je predsjednik Antifašističke lige, Zoran Pusić, uputio predsjedniku hrvatske Vlade Andreju Plenkoviću.

U pismu premijeru Andreju Plenkoviću Zoran Pusić traži da se Marku Perkoviću Thompsonu ne dozvoli nastup na Trgu bana Jelačića organiziran u okviru dočeka srebrnih hrvatskih rukometaša iz Osla, te upozorava da je Thompson prije svega politička figura s vrijednosnom porukom mladima, a tek onda pjevač.

Pri tome se Zoran Pusić pozvao na Thompsonov nastup u Imotskom i na istup nekoliko stotina pripadnika Torcide u Splitu.

Premijer Plenković nije nasjeo na Pusićevo etiketiranje Marka Perkovića Thompsona, pa mu je odgovorio: “Dočeci naših sportaša nakon ostvarivanja velikih uspjeha na međunarodnim natjecanjima već godinama se održavaju na radost hrvatskih navijača. Izvanredni rezultati koje postižu hrvatski sportaši ne samo da promoviraju Hrvatsku diljem svijeta već i ujedinjuju naciju te jačaju nacionalni ponos. Stoga mi je iznimno drago da će Vlada i Grad Zagreb zajednički organizirati doček hrvatske rukometne reprezentacije”.

Doček srebrenih hrvatskih rukometaša u Zagrebu, a potom i u mjestima odakle su potekli, pokazao je upravo ujedinjenje nacije i jačanja nacionalnog ponosa, a što je najvažnije, upravo su mladi nad kojima kuka Zoran Pusić pokazali, na glavnom zagrebačkom trgu, kako nacionalno dišu, pa ova država nema brige za svoju budućnost.

Baš kao što su mladi početkom 90-tih osjetili ne samo potrebu nego i dužnost da se suprotstave velikosrpskoj agresiji tako su i mladi, što je posebno zanimljivo po općem dojmu više djevojke nego mladići, iskazali svoj nacionalni ponos odajući priznanje hrvatskim rukometašima.

Sve te udruge, kao i cijela falanga iza koje simbolično stoji Zoran Pusić, doživjela je pravi debakl. Pravo je pitanje kako taj veličanstveni događaj politički iskoristiti?

To je već teži izazov. Dok na hrvatskoj političkoj sceni postoji preko 150 stranaka ne može se očekivati bilo kakav iskorak prema izlasku iz ideološke krize, jer ona jest takva s obzirom na dobro organiziranu agresivnost novojugoslavenske falange koju je u ovom slučaju predstavljala Antifašistička liga Zorana Pusića.

Kao mali tračak nade pojavio se ovih dana nezavisni kandidat na posljednjim predsjedničkim izborima, Tomislav Jonjić, ali je on nakon relativnog uspjeha na tim izborima pokazao da ne shvaća hrvatsku političku institucionalnu zbilju.

Najavio je foirmiranje nove stranke što je garantirani put u neuspjeh, jer se bez medija i solidne financijske potpore ne može mijenjati politička klima u državi koja je pod kontrolom ‘duboke države’.

Ovih dana nacionalna javna televizija HRT najavila je otpuštanje čak 800 djelatnika, što je dodatna degradacija njezine funkcije kao javnog servisa.

Jedan redovni pratitelj programa HTV-a, Božo Medić, uputio je pismo HTV-u u kojemu opravdano upozorava na brojne propuste nacionalne televizijske kuće. On je između ostalog ukazao i na način kako je HTV popratila nastup Marka Perkovića Thompsona na dočeku rukometaša, čime je, protivno Zakonu o HRT-u, grubo prekršila obvezu da objektivno informira javnost o važnim događajima.

To uostalom HTV sustavno radi, pa spomenuta najava Tomislava Jonjića, koji se profilirao kao zagovornik normalne hrvatske desnice, nema šanse da dobije prostor na nacionalnoj televiziji koju plaćaju hrvatski pretplatnici.

To je samo jedan ne baš tako beznačajan detalj koji unaprijed osuđuje na propast svaki novi društveni pokušaj da se hrvatska nacija počne izvlačiti iz gliba u koji ga je dovela ‘duboka država’.

Zato je događaj na Trgu bana Jelačića važan jer upućuje tek na iskru koja bi se trebala razbuktati u nacionalnu vatru, iako ne treba gajiti iluzije da je to lako i brzo izvedivo.