Paralelna Hrvatska: Jedni mole, drugi slave… a partizani nikad ne miruju

Dok su jedni danas hodali križnim putem dugim pet kilometara, moleći i prisjećajući se žrtava partizanskih zločina, drugi su – samo par desetaka kilometara dalje – slavili. I to, ne biste vjerovali, slavili baš te partizane. One iste čije su žrtve prije osamdeset godina upravo tim istim putem hodale – ali ne prema oltaru, nego prema jamama. U Zoljanu kod Našica održana je komemoracija i pokornički hod na stratištu iznad Mesićeve cementare, mjestu gdje je više od 5.000 hrvatskih vojnika i civila, po završetku rata 1945., “oslobođeno” – sjekirama, vilama, lopatama i, ako su imali sreće, metkom u potiljak.

Ali to, čini se, nije bio “taj” antifašizam.

Ne, pravi antifašizam, onaj s festivalskim štihom i prigodnim govorima, danas se slavio u Osijeku. Ispred kamera i s cvijećem u rukama. Tu je, kako reče Sunčica Mandić, predsjednica antifašista Osijek, Hrvatska sama sebe oslobodila od terora. Kakav paradoks: oslobađanje uz pomoć strojnica, masovnih grobnica i ušutkanih svjedoka. I ne zaboravimo – sve to, kako kaže Mandić, napravio je mali narod vlastitim snagama. Istina, ti isti pripadnici naroda koji nisu dijelili istu političku boju – redom su završavali pod zemljom, jer mali narod ne voli velike neistomišljenike.

Mandićev ideal antifašizma zvuči kao reklama za multivitamine: “ne dijeli ljude, nego ih okuplja”, “ne pita tko si”, “nudi viziju veće zajednice”. Osim ako si, naravno, bio pripadnik poražene strane – onda si nudio svoju lubanju vilama i sjekirama, u tišini Zoljana, bez svečanosti i govora.

Zorislav Balić, član predsjedništva lokalne organizacije antifašista, nadovezuje se s uobičajenim lamentacijama: antifašizam nije ideologija, nego svjetonazor. Što je plemenito, da nije tragično. Jer svjetonazor čiji je temelj “sloboda” na kraju uvijek nekako završi na Bleiburgu. A pogreške koje su se dogodile u ime antifašizma – e, pa one se osuđuju, kaže on. Nema problema. Osudili smo, križali se tri puta, i nastavljamo dalje – uz tortu i tamburaše.

I sad se pitamo: u kojem to paralelnom svemiru žrtva postaje agresor, a agresor žrtva? U kojoj to zemlji dvostruka povijesna mjerila dolaze kao dodatak uz kavu i rakiju?

Jer dok se danas i dalje otkopavaju kosti Hrvata iz jama Drugog svjetskog rata, često bez imena, bez groba, bez ikakve počasti, oni koji su ih tamo stavili – slave se kao vizionari slobode.

A kada dođemo do novije povijesti, Domovinskog rata – gdje još uvijek među nama žive tisuće svjedoka, branitelja, civila, prognanika – odjednom nema više govora o herojstvu. Onda se traže nijanse, “sve strane su činile zločine”, “treba gledati naprijed”, “ne kopati po prošlosti”. Ipak, partizanski kosturi ne pripadaju toj prošlosti – oni su, čini se, vječno svježi.

U Hrvatskoj danas postoje dva sjećanja – jedno koje kleči i plače nad jamama, i drugo koje diže čaše u zdravlje ‘oslobođenja’. I jedno pitanje koje visi u zraku: koliko još puta ćemo morati sahraniti istinu da bi netko drugi mogao slaviti laž?

Samo vi slavite, drugovi. Povijest ionako pišu oni koji prežive – a u našem slučaju, oni koji znaju organizirati bolju press-konferenciju.

** Stavovi i mišljenja iznesena u kolumnama i komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta Uredništva Portala Dnevnih Novosti već isključivo mišljenje i stavove njihovih autora**