Petrovci – selo koje je hranilo vukovarsku bolnicu
Na današnji dan 01. listopada 1991. prije 28 godina, slabo naoružani i brojčano preslabi branitelji Petrovaca posustali su pred agresorom.
Do devedeset i prve godine prošloga stoljeća, u Petrovcima, mjestu samo nekoliko kilometara jugoistočno od Vukovara, s većinskim rusinskim stanovništvom, živjeli su, danas bi svi rekli, barem naoko složno, i Ukrajinci, Srbi i Hrvati i nešto pripadnika ostalih manjina.
Selo je, kako se za Petrovce češće kaže, prije rata imalo više od 1300 stanovnika od kojih se nakon tragičnih događaja u Borovu Selu u svibnju 1991. godine 36 žitelja dragovoljno uključilo u obranu Hrvatske. Osim što su, postepeno se naoružavajući organizirali straže i formirali crtu obrane, slušajući vijesti shvatili su kako je snabdijevanje vukovarske bolnice iznimno otežano, te su se odlučili samoorganizirati i pomoći koliko god to mogu, odnosno, odnositi u bolnicu sve prehrambene proizvode koje kao selo imaju na raspolaganju, prvenstveno meso, mlijeko, jaja, voće i povrće. Dva i pol mjeseca, sve do 29. rujna 1991. godine, u najtežim uvjetima, prtenim i kukuruznim putevima, kroz atare, preko Bogdanovaca, a potom Kukuruznim putem do Lušca i bolnice. dopremali su neophodne i sve traženije zalihe.
Sestra Binazija Kolesar, u ratnom Vukovaru glavna sestra bolnice, sjetit će se tih hrabrih momaka i ispričati kako su dečki donosili namirnice koje su već bolno nedostajale, a između ostaloga i mlijeko za djecu, ali i dr. Njavru koji je bio čiraš, te kojemu je određeni režim ishrane bio neophodan kako bi mogao satima operirati.
Andrija Krizmanić prisjetit će se anegdote kada je, nesretan što se mlijeko koje su donosili ukiselilo, razočaran predložio da se ono baci, ne znajući kako se od istoga napravio jogurt.
"Ništa, baš ništa se nije bacalo, sve se iskoristilo do posljednje mrvice. U takvim trenucima shvatiš koliko je hrana važna kao i oružje. Ja i danas teško bacim i komadić kruha. Tamo su sve bili mladi momci, ranjeni, a gladni, pojeli bi i mene, a ne komad mesa" – gorko se našalila Anica Sila, dijetetičarka, glavna osoba zadužena za kuhinju u ratnoj bolnici. – "Ti dečki, žao mi je što im ne znam imena, zlata su nam vrijedili".
Andrija Krizmanić, jedan od ključnih branitelja Petrovaca, a koji je 22. srpnja ’91. zadužio kombi vozilo od vukovarske bolnice, kako bi dostava koju su Petrovčani do tada vršili osobnim vozilima bila lakša, ispričat će zanimljivu i nepoznatu priču:
"Osim osoba uključenih u obranu Petrovaca i njihovih obitelji, Hornug, Bojko, Hardi i brojnih drugih koji su prikupljali hranu za bolnicu, jednog dana pristupio nam je i jedan Srbin iz tzv. 'Ćirković naselja', te rekao kako bi i oni prikupili hranu. Iako je dio ljudi negodovao iz straha da bi takva hrana mogla biti otrovana, pristali smo da je donesu jer je sve bilo dobrodošlo, a oni su je donijeli zapakirane u vrećice, s imenom i prezimenom obitelji koja daje koju hranu na svakoj vrećici. Hrana je bila u redu".
Već tada, od doktorice Vesne Bosanac dobili smo pismo zahvale što pomažemo snabdijevanje bolnice, a predsjednik Udruge ranjenika i djelatnika Ratne bolnice Vukovar, Anđelko Rora – dodat će Krizmanić – između ostaloga, napisao je:
"U posljednjih dvadeset i više godina skoro se i ne spominje veliki doprinos stanovnika sela Petrovci koji su riskirajući svoje živote nesebično pomagali Ratnu bolnicu Vukovar 1991. godine. Valja naglasiti da su Petrovci i njegovi stanovnici prvo naselje u vukovarskoj okolici koje se aktivno uključilo u snabdijevanje bolnice sa živežnim namirnicama, a prilikom primopredaje, vozači su preuzimali prijeko potrebne lijekove za mještane Petrovaca".
Na današnji dan 01. listopada 1991. prije 28 godina, slabo naoružani i brojčano preslabi branitelji Petrovaca posustali su pred agresorom. Na tenkovima, u selo je ušla tzv. JNA potpomognuta četnicima, a dio stanovništva koji se do jučer pravio kako dijeli dobro i zlo s braniteljima sela, "presvukao" je uniforme i raširenih ruku dočekao "oslobodioce".
Hrvati i lojalni pripadnici manjina koji se ili nisu uspjeli evakuirati iz sela i skloniti pred neprijateljem ili su ostali iz njima znanih razloga ne želeći napustiti svoje domove, skupo su platili takvu odluku. Zloglasni "Plavi podrum" u obiteljskoj kući pored škole, u kojemu su žene brutalno silovane, a muškarci prolazili najteže torture te mučki ubijani, privatni kazamati u birtijama i kućama, optužujući prsti koji su se kao koplja zabijali u tijela dojučerašnjih poznanika koje je potom gutao mrak, tek su mali dio mračne prošlosti ovoga, prije rata pitomog slavonskog sela.
Hrvatska javnost slabo zna, da su srpski okupatori, nakon što su 1. listopada 1991. upali iz pravca Negoslavaca u Petrovce, zapovjedili da svi stanovnici nesrbi moraju nositi bijele trake oko ruke i izvjesiti bijele ručnike na svoje kuće kao znak raspoznavanja. Nepunih šest mjeseci kasnije, 22. ožujka 1992. pročitali su imena nepoželjnih, onih koji su imali sreću da ne budu okrutno ubijeni, a kojima su dali tek desetak minuta da cijeli svoj život strpaju u vrećice i napuste selo.
Po popisu iz 2011. godine, selo je imalo 864 stanovnika, a danas ih ima, kažu poznavatelji, manje od 700. Zbog ratnog zločina, podignuta je optužnica protiv devet osoba nedostupnih hrvatskoj vlasti. O drugim počiniteljima, kao i o još uvijek neotkrivenim grobnicama u kojima su najviše stradali branitelji koji su iz okupiranog Vukovara izlazili u proboju, veliki dio seljana još uvijek šuti iako su, mnogi i protiv svoje volje, morali sudjelovati u pokapanjima ili premještanju tih grobova. Do kada?
