Pjevali su nad Ovčarom – danas pjevaju u Zagrebu

Zašto sam ih prijavio – i zašto zbog toga trpim uvrede i prijetnje

OBJAVA: NIKOLA KAJKIĆ

Ovo nije tekst o glazbi.
Ovo nije tekst o ukusu.
Ovo je tekst o sjećanju, odgovornosti i granici koja je odavno prijeđena.

20. studenoga 1991. – Vukovar

Dana 20. studenoga 1991., u okupiranom Vukovar, u prostoru Vuteksa, dok su još trajali zločini nad ranjenicima i civilima, dok su ljudi odvođeni na Ovčaru, slavila se okupacija.
Slavilo se uz pjesmu.
Uz istu onu pjesmu koju neki danas žele prikazati kao bezazlenu:

Odakle si, sele, djevojče malo
„…iz Srbija, brale…“

Ta pjesma nije tada bila „folklor“.
Bila je zvuk poniženja, trijumf nad mrtvima, glazbena kulisa zločina.

11. siječnja 2026. – Zagreb

Trideset i pet godina kasnije, 11. siječnja 2026., ista pjesma odjekuje u Zagrebu.
Ne u nekoj zabiti.
Ne na privatnom tulumu.

Nego u dvorani na Zagrebački velesajam, u vlasništvu Grada Zagreba.

Ista pjesma.
Ista poruka.
Ista uvreda.

Razlika je samo u tome što se danas sve pokušava zamaskirati riječima „kultura“, „zabava“, „tolerancija“.

Ali za one koji pamte – to je isto.

Zašto sam ih prijavio

Prijavio sam jer ne pristajem na amneziju.
Prijavio sam jer ne pristajem da se pjesmom kojom se slavila okupacija Vukovara danas zabavlja publika u javnom prostoru mog grada.
Prijavio sam jer zakoni postoje da bi vrijedili za sve – a ne samo za one koji su politički „nepoželjni“.

I da budemo jasni:
ovo nije napad na narod,
ovo nije napad na manjine,
ovo je otpor normalizaciji zla.

I što sam dobio zauzvrat?

Uvredama.
Prijetnjama.
Porukama da „pretjerujem“, da „živim u prošlosti“, da „smetam“.

Ali ako je „smetnja“ reći da nije u redu pjevati pjesme koje su pratile tenkove i masovne grobnice,
onda s ponosom prihvaćam tu etiketu.

Pogledajte snimke

Postoje snimke.
Postoji prvi i drugi dio videa.
Postoji kontinuitet – od 1991. do danas.

Tko ima oči, vidjet će.
Tko ima savjest, razumjet će.

Netko mora reći: dosta

Netko mora prvi reći da to tako više ne može.
Da postoje zakoni.
Da postoji crta.
Da javni prostori Republike Hrvatske nisu pozornica za pjesme koje su vrijeđale i još uvijek vrijeđaju žrtve Domovinskog rata.

Ako zbog toga trpim uvrede – neka.
Ako zbog toga trpim prijetnje – neka.

Ali šutnja više nije opcija.

Jer kad se ista pjesma čuje u Vukovaru 1991. i u Zagrebu 2026.,
onda problem nije u meni.