Podignuta nova optužnica protiv Ante Gotovine: Iza svega se krije opasan hibridni rat
Kaznene prijave protiv šesnaestorice visokopozicioniranih hrvatskih generala i časnika, među kojima su i general Ante Gotovina, bivši ministar obrane – general Damir Krstičević, nedavno preminuli general-pukovnik Mate Laušić te generali HVO-a Mijo Jelić, Stanko Sopta i Tihomir Blaškić, koje posljednjih dana ponovno privlače pozornost javnosti, nisu novost u pravnom ni obavještajnom smislu. Riječ je o dokumentima koji su nastali krajem devedesetih godina, kada su sigurnosne službe Republike Srpske djelovale pod snažnim utjecajem tadašnjih političkih elita i vojnih struktura poraženih u završnici rata u Bosni i Hercegovini. Priču je uoči Dana državnosti otvorio predsjednik Zoran Milanović, kojeg s predsjednikom Republike Srpske Miloradom Dodikom veže prijateljski odnos. Taj odnos sada postaje pomalo konfuzan jer su moguće samo tri opcije. Prva je da je Milanović o “optužnicama” progovorio zato što posjeduje nove obavještajne podatke o njima te želi spriječiti otvaranje tih procesa.
AUTOR: Tomislav Kukec/Tjednik 7dnevno
Vjerojatnije je da je to pokazatelj kako u drugom mandatu Dodik Milanoviću iz nekog razloga više nije potreban, a ni Dodik zbog predstojećih izbora očito više ne želi srdačne odnose s hrvatskim predsjednikom. Treća, ujedno i najgora mogućnost, bila bi da Milanović otvaranjem teme o “optužnicama” zapravo daje vjetar u leđa Tužiteljstvu BiH da pokrene postupke koji godinama stoje u prašnjavim arhivima, što ipak nije izgledno s obzirom na ugled koji Milanović uživa kod (dijela) braniteljske populacije. Nakon Milanovića, koji je rekao da je riječ o optužnicama koje se koriste za političke zloupotrebe, oglasio se i general Ljubo Ćesić Rojs, navodeći kako su nove prijave stigle 2. svibnja. Te prijave, koje se u javnosti često netočno nazivaju “optužnicama”, nikada nisu prerasle u pravno utemeljene postupke pred Sudom BiH. Umjesto toga, čuvane su u arhivima entitetskih tijela, osobito Ministarstva unutarnjih poslova Republike Srpske i pripadajućih obavještajnih jedinica koje su tijekom rata i nakon njega djelovale pod ideološkim i strateškim smjernicama Srpske demokratske stranke (SDS) i tadašnje vojne vrhuške RS-a.
Osobe poput generala Ante Gotovine, Damira Krstičevića, Rahima Ademija, Mirka Norca i drugih u tim su dokumentima označene kao odgovorne za “ratne zločine” počinjene tijekom operacija “Maestral” i “Južni potez” 1995. godine. Te su operacije bile ključne u slamanju obrane Vojske Republike Srpske (VRS) na zapadu BiH i otvorile su put prema konačnom teritorijalnom i vojnom porazu snaga pod zapovjedništvom Radovana Karadžića i Ratka Mladića. Prema javno dostupnim informacijama, kaznene prijave izrađivane su u suradnji MUP-a RS-a, tadašnjih vojnih istražnih službi i lokalnih tužiteljstava pod entitetskom kontrolom. Nije bilo koordinacije s institucijama BiH na državnoj razini, koje su tek početkom dvijetisućitih počele uspostavljati pravosudni okvir za procesuiranje ratnih zločina kroz Državno tužiteljstvo i Sud BiH.
Ključni dio
Trenutak podnošenja prijava između 1996. i 2000. godine koincidira s nekoliko ključnih događaja, među kojima su pad političkog legitimiteta Karadžićeva SDS-a na međunarodnoj sceni, pojačan pritisak Haškog tribunala na sve strane u sukobu te pokušaji RS-a da stvori “protuarhivu” dokaza protiv zapovjednika hrvatskih i bošnjačkih snaga kako bi relativizirali optužbe protiv vlastitih vojnih zapovjednika. Milanovićeve izjave o optužnicama demantirali su svi – od ministra pravosuđa Damira Habijana do Tužiteljstva Bosne i Hercegovine, no iako, kako rekosmo, nije riječ o formalnim optužnicama kako ih naziva Milanović, one ipak izazivaju zabrinutost.
Ni ovaj trenutak nije slučajan: Milorad Dodik suočava se sa sve većim pritiskom međunarodne zajednice na čelu s visokim predstavnikom za BiH Christianom Schmidtom da se ispoštuju Ustav i zakoni Bosne i Hercegovine prema kojima je predsjednik RS-a osuđen na zatvorsku kaznu te na šest godina zabrane bavljenja politikom. Bosnu i Hercegovinu iduće godine čekaju opći izbori, a Dodik, opterećen sankcijama i prijetnjom zatvora, opet namjerava trijumfirati na onome što mu najbolje leži – podizanju nacionalnih tenzija. Prije samo nekoliko tjedana posjetili smo ga u Republici Srpskoj, netom nakon povratka s “međunarodne turneje” Srbija – Rusija – Izrael, gdje je boravio unatoč nalogu da ga se privede i sprovede iza rešetaka. Dodik je uspostavio opasan status quo u Bosni i Hercegovini, potpuno paraliziravši pravni sustav koji ga tako već mjesecima ne uspijeva staviti pod silu zakona.
Dodik je, pisali smo, manje ili više uspješno zauzeo prostorije i kadrove državnih sigurnosnih snaga Bosne i Hercegovine, pretvarajući ih u policijski aparat za svoju osobnu zaštitu. Licemjerno nas je tada, možda dok su se nove prijave protiv hrvatskih generala već pisale, uvjeravao kako su Hrvati i Srbi zapravo saveznici koji u BiH “imaju zajedničkog neprijatelja”, ističući i svoje prijateljstvo s hrvatskim predsjednikom Milanovićem. On se u tom trenutku spominjao kao ključni dio osovine Milanović – Orban – Vučić – Putin, na čiju je zaštitu Dodik očito računao, ali se, izgleda, preračunao jer je upravo Milanović potencirao priče o novim kvazioptužnicama.
Jasan dokaz
Iako su Habijan, pa i premijer Andrej Plenković, javnost umirivali govoreći kako je riječ o “molbama za detaljnijim informacijama” te kako tu nema ništa novo od 2009., već sama činjenica da u Hrvatsku stižu novi zahtjevi za provjere informacija jasan su dokaz kako vlasti u Republici Srpskoj revno rade ne bi li pronašle bilo kakvu pravnu osnovu za proglašavanje časnih hrvatskih generala i heroja Domovinskog rata najgorim ratnim zločincima i kriminalcima. Strukture koje su producirale kaznene prijave protiv hrvatskih generala bile su duboko ukorijenjene u poslijeratni obavještajni i sigurnosni aparat Republike Srpske. Ključnu ulogu imao je tadašnji MUP RS-a, točnije njegov Odjel za ratne zločine i posebne istrage, kojim su upravljali kadrovi povezani s ratnim sigurnosnim službama, prije svega s Kontraobavještajnom službom Vojske RS-a (KOS VRS) i tzv. Službom državne bezbjednosti RS-a.
Mnogi od tih kadrova bili su bivši oficiri Jugoslavenske narodne armije, a njihova lojalnost često je više bila vezana uz Beograd nego uz Banju Luku. Tijekom rata RS nije razvio potpuno samostalan sigurnosni sustav – naprotiv, mnoge ključne operacije bile su koordinirane s tadašnjim Resorom državne bezbednosti (RDB) Srbije, poznatijim kao Državna bezbednost ili DB, pod kontrolom Jovice Stanišića. Upravo u tom miljeu nastaju prijave protiv hrvatskih generala: kao proizvod paralelne mreže dokumentacije i izvještaja koji su prikupljani s ciljem političkog i vojnog samoočuvanja. U pojedinim slučajevima postoje indicije da su “svjedoci” dovođeni iz redova ratnih zatvorenika, lokalnog stanovništva pod pritiskom, pa čak i vojno-političkih kadrova koji su tražili amnestiju za vlastita djela u zamjenu za suradnju s organima RS-a.
Veze s Beogradom bile su ključne za održavanje ove mreže. Iako je RS formalno imao svoju unutarnju i vojnu strukturu, brojne operacije protiv “neprijateljskih zapovjednika” bile su logistički i obavještajno podržane iz Srbije. U to vrijeme Beograd je i dalje kroz neformalne kanale upravljao procesima u RS-u, a pojedini dokumenti koji su danas dostupni (poput arhiva ICTY-a) ukazuju na razmjenu informacija i dosjea između DB-a Srbije i službi RS-a. Kaznene prijave sastavljene protiv 16 hrvatskih generala mješavina su selektivno interpretiranih ratnih događaja, proizvoljnih tvrdnji i obavještajno-političkih konstrukcija. U većini slučajeva prijave nisu sadržavale konkretne dokaze poput izravnih naredbi za zločine, identifikacije žrtava, forenzičkih nalaza ili pouzdanih svjedočenja. Struktura prijava, barem prema onom što se o njima pouzdano zna, pokazuje karakteristike tipičnih politički motiviranih dokumenata. Nema precizno opisanih zločina, sve se zasniva na zapovjednoj odgovornosti bez ikakvih dokaza o naredbi ili “propustu” u sprečavanju navodnih zločina, a fraze poput “etničko čišćenje, masovna ubojstva i pljačka imovine” nisu argumentirane čak ni valjanim svjedocima.
Šablonske prijave
Navođenje operacija “Maestral” i “Južni potez” kao primarnih zločinačkih pothvata, unatoč činjenici da su te vojne operacije kao legitimne priznali strani, međunarodni akteri, uključujući i vojnu komponentu UN-a, također je jasan znak da je riječ o dokumentima koji na međunarodnoj sceni ne bi mogli imati nikakav značaj. Posebno je indikativno da su u nekoliko slučajeva isti dokumenti kružili među različitim institucijama unutar RS-a, bez ikakvog dodatnog istraživačkog rada. Drugim riječima, bile su to šablonske prijave, koje su ponajprije služile unutarnjopolitičkoj upotrebi i kreiranju percepcije o “zločinima drugih”.
Prve ozbiljne reakcije hrvatskih institucija na ove prijave uslijedile su tek nakon 2010. godine, kada su se pojavile indicije da su određeni dokumenti iz RS-a dostavljeni pravosudnim tijelima u BiH. Ministarstvo pravosuđa RH, Ministarstvo obrane i Ured predsjednika više su puta zatražili službenu notifikaciju o eventualnim istragama ili zahtjevima za suradnju. U pravilu, odgovori iz Sarajeva bili su oprezni: “Sud BiH nikada nije otvorio službeni postupak temeljen na tim dokumentima.” Pokušaj njihove reaktualizacije krajem 2024. i početkom 2025. od pravosudnih struktura u RS-u dio je šire strategije političke destabilizacije i stvaranja percepcije o “međusobnim zločinima”.
Kaznene prijave iz Republike Srpske protiv hrvatskih generala nisu, dakle, pravni akti, već političko-obavještajni alati oblikovani u vrijeme poraza jednog režima i njegove vojske. Njihovo reaktualiziranje gotovo tri desetljeća poslije nije slučajno, riječ je o pokušaju da se retroaktivnom kriminalizacijom legitimnih vojnih operacija redefinira narativ o ratu u BiH, stvori lažna slika “jednake krivnje za rat” i oslabi moralna pozicija Hrvatske u regionalnim i međunarodnim okvirima. Pitanje je što Hrvatska može poduzeti kako bi se spriječila bilo kakva mogućnost da se kazneni postupci protiv hrvatskih generala ikada otvore, odnosno, kako napokon stati na kraj ovoj priči.
Paralelna arhiva
Prvi je korak jasno komuniciranje s institucijama Bosne i Hercegovine, posebice Vijećem ministara i Predsjedništvom BiH, kako bi se utvrdilo imaju li državne institucije nadzor i legitimitet nad postupanjima iz entitetskih struktura. Ako nemaju, to potvrđuje postojanje paralelnih centara moći u RS-u. Hrvatska je već izdala diplomatsku notu BiH, no to je samo prvi korak. Kako bi zaštitila svoje generale, Hrvatske se može i mora okrenuti svojim partnerima u Europskoj uniji, NATO-u i SAD-u te jasno reći kako je riječ o zloupotrebi pravnog aparata za političke ciljeve, što ugrožava regionalnu stabilnost i integritet međunarodnog pravnog poretka.
S obzirom na Dodikove recentne poteze, takav bi narativ sasvim sigurno bio prihvaćen kao zdravorazumski. No, s ciljem definitivnog zaključivanja ove priče, time bi se trebao pozabaviti i glavni državni odvjetnik Ivan Turudić, koji DORH-u može naložiti da analizira svaku kaznenu prijavu, identificira eventualne manipulacije, falsifikate i selektivno tumačenje činjenica. Sigurnosnu procjenu ovakvih prijava, uključujući i analitiku odnosno procjenu “svjedoka”, mogu dati analitičari SOA-e, a utvrdi li se da su optužbe politički fabricirane, to može rezultirati i kaznenim prijavama protiv onih koji su svjesno konstruirali lažne optužbe s ciljem međunarodne diskreditacije RH.
Je li to onda otvoreni hibridni rat prijavama i dokumentima na relaciji Banja Luka – Zagreb (via Beograd)? Da, ali nažalost, vrlo vjerojatno neizbježan, jer svako odmahivanje rukom na “tamo neke papire” s istoka može se pokazati kobnom pogreškom. Ako Republika Srpska želi stvarati paralelnu arhivu “hrvatskih zločina”, Hrvatska bi trebala odgovoriti otvaranjem vlastitih vojnih i obavještajnih arhiva koji dokumentiraju zločine VRS-a nad civilima u BiH i Hrvatskoj. Na temelju tih dokumenata moguće je pokrenuti istrage ili optužnice, čime bi se pokazalo da Hrvatska neće pasivno promatrati ove lažne i zlonamjerne konstrukcije.
