Podravski liječnik, Palestinac koji je branio Hrvatsku: “Nema nade…”

Ljudi koji su svojim radom, predanošću i rezultatima ostavili snažan trag u svojoj zajednici, nerijetko prođu neopaženo.

To je većinom zato jer ne rade to što rade da bi dobili nagradu, nego iz iskrene potrebe da pomognu i oplemene zajednicu u kojoj žive.

Upravo je takav i liječnik Mansour El Bahtity koji u Hlebinama nadomak Koprivnice u svojoj ordinaciji obiteljske medicine već gotovo 40 godina pomaže generacijama svojih sumještana. Zbog toga će 13. travnja na svečanoj sjednici Županijske skupštine Koprivničko-križevačke županije primiti zahvalnicu za svoj doprinos svome kraju i njegovim ljudima.

Doktor El Bahtity, međutim, nije samo predani liječnik obiteljske medicine o kojemu se u Hlebinama i Koprivnici može čuti samo najbolje, već i čovjek čija je životna priča dostojna velikog filmskog platna.

Što je sve proživio ovaj liječnik, rođeni Palestinac iz Gaze koji je u Jugoslaviju stigao 1977. godine, a onda i aktivno sudjelovao u stvaranju suverene Hrvatske, otkrio nam je u razgovoru u svojoj ordinaciji u Hlebinama.

PROTJERAN IZ DOMOVINE

D: Povod našem razgovoru prije svega je Pohvalnica Koprivničko-križevačke županije. Liječnik ste pa sam siguran da ste život posvetili drugima ne da biste dobili nagradu, nego iz iskrene potrebe da pomažete, no vjerujem da Vam je drago primiti ovakvo priznanje.

– Za pohvalnicu Županije predložili su me moji suborci iz Pakraca. Inače, rodom sam Palestinac, podrijetlom iz Gaze, a zbog čega sam tih ratnih godina imao nadimak Pero Palestinac. Taj prijedlog je bio njihova želja. Ističem to sve ne da bismo ušli u politiku, ali ipak da naglasim kako naša Vlada s Plenkovićem na čelu ljubi stražnjicu Izraelu, a ja želim da se za genocid nad mojim narodom čuje. To vidi cijeli svijet, a Plenković ne. Predložili su me da se i na taj način čuje za to što se događa. Vjerujte mi, nikad nisam ništa radio da bih dobio nagradu, ali drago mi je da je netko prepoznao to, ne samo moji kolege koji su me predložili.

D: Protjerani ste iz svoje domovine, kako ste stigli baš u Hrvatsku?

– U Hrvatsku sam sasvim slučajno došao 1979. godine. Potjeran sam iz Gaze kad mi je bilo 20 godina. Htio sam studirati u Engleskoj, no prijatelj mog brata pozvao nas je u Jugoslaviju. Mislio sam, kako ću, kamo ću, ne znam jezik, ali brat i ja odlučili smo da idemo zajedno u tu avanturu. Prvo sam učio jezik šest mjeseci, a zbog ljubavi prema ljudima, odlučio sam se učiti medicinu. U tadašnjoj Jugoslaviji je petstotinjak stranih studenata željelo upisati Medicinski fakultet u Zagrebu, a primali su samo njih 20, dok je domaćih studenata bilo oko 2000, a primali su ih oko 350.

Uglavnom, završio sam fakultet, a onda sam morao naći posao. I u Jugoslaviji je bilo mita kad se tražio posao pa je onima koji nisu željeli mito ostalo manje opcija. Moj profesor mi je predložio Novo Mesto, ali sam to odbio jer bih opet morao učiti novi jezik. Ukazala se prilika doći u Koprivnicu ili Bjelovar i odabrao sam Koprivnicu. Došao sam 1986, odradio staž, a od 1987. sam u Hlebinama, dakle 40 godina.

SVE JE POLITIKA

D: Ljudi ovdje danas možda i nemaju sasvim jasnu sliku što se događalo i što se događa u Gazi. Grozno je oduvijek, no je li postojalo neko vrijeme u kojem je netko mogao pomisliti da će se dogovor o suživotu na tom prostoru nekako ipak postići?

– Nemojte se ljutiti, ali znate li Vi uopće kako je nastao Izrael? Godine 1948. Židovima je obećano da dođu tamo i od tad protiv nas vode terorizam. Dan danas imamo ključ od bakine kuće u Haifi, obećali su nam da ćemo se tamo vratiti čim se smiri situacija. Da se razumijemo, teroristi su Izraelci, a ne Židovi kao narod. Moja baka je Židovka, to je sasvim nešto drugo. Opet Vas pitam, bez uvrede. Imate kuću, otjeraju Vas, morate pobjeći… Biste li se mogli s time pomiriti u životu? Tako je bilo nama. Arapi su nam obećavali da će se sve to mirno riješiti i mi smo vjerovali da će tako biti, s tim da bi trećina svega zemlje pripala Izraelu, a dvije trećine Palestincima. Međutim, od tad do danas su nas kompletno okupirali.

Na kraju su Izraelci stvorili Hamas i financiraju ga. Ja sam protiv Hamasa, ali su ga stvorili da bi imali opravdanje za rat, da bi mogli reći „Ne, mi se branimo“. Čitava granica s Izraelom je u bodljikavoj žici, ništa i nitko se ne može pomaknuti, a da oni to ne vide. Pitam Vas, kako je Hamas onda mogao oteti pet autobusa ljudi? Dan danas me to muči. To je sve zato da bi Netanyahu mogao nastaviti rat jer da ga sad prekine, odmah ide u zatvor, on je osuđeni ratni kriminalac. Sve je to politika. To uopće nije sukob između ljudi, nego između politike.

D: Mogu onda samo izraziti nadanje da će se u budućnosti nešto promijeniti.

– Ja se ne nadam. Znate zašto? Sve se vrti oko izvorišta nafte i kapitala. Sve to zakuhavaju Amerikanci.

STVARAO HRVATSKU

D: Ovdje ste već pola stoljeća. Smeta li Vas kako se Hrvatska danas postavlja prema situaciji na Bliskom istoku?

– Reći ću samo da je zbog tog sukoba poginulo 70 članova moje familije, od toga dvadesetero djece. Svuda su u regiji napravili kaos, ne samo u Gazi. Gledajte, ja sam 1991. bio među prvima, a moji prijatelji Hrvati su se čudili kamo idem. Rekao sam: ja sam svoju domovinu morao dati, ovo je sad moja domovina i za nju dajem sve. Nas liječnika dragovoljaca je iz Koprivnice išlo petero, dva Hećimovića, Gašparić, Jambrošić i ja. Svi smo išli i kao liječnici i kao borci. Sjećam se, rekao sam pokojnom Šutalu, na raspolaganju sam. Drugi dan u noći smo već autobusima išli za Bjelovar.

Zapovjednik je bio gospodin Hajdinjak i kad je čuo i vidio tko je došao… Nikad neću zaboraviti, bio sam u običnim tapericama i jakni s liječničkom torbom. Kad me vidio pitao me „Pa znate li Vi gdje idete?“, a ja sam odgovorio „Gdje idem, idem“. Našli su nam nekakvu priručnu opremu jer nije bilo ničega, našli su mi neke čizme, jedne broj 42, a druge 43. No, kad imaš moral, nema jače sile od toga.

D: Nakon svega što ste prošli, nadam se da ste ovdje u Hlebinama pronašli mir.

– Kao mlad sam bio prgav i kad su moji kolege čuli da idem u Hlebine, rekli su mi da tamo neću izdržati šest mjeseci, a eto, izdržao sam 40 godina. Ljudi ovdje nisu moji pacijenti, nego moja familija. To su četiri generacije, ljudi koje sam liječio kad su bili djeca, sada imaju djecu. Njihova tuga, moja tuga. A ovdje sada imam familiju i sve vas.

NEMA POVRATKA

D: Biste li se vratili u svoju domovinu kada bi to bilo moguće?

– Moja želja je samo jedna, ali se nikada neće ostvariti. Želio bih moći otići na grob svojih roditelja koje sam posljednji put vidio kad su nas protjerali. Doktor Sacher je 80-ih bio tamo i pitao me što želim da mi donese, a ja sam rekao „samo šaku zemlje“.

D: U mirovini ste, ali radite. Pretpostavljam da je tako jer tako želite.

– Da, u mirovini sam, ali radim. Nadam se da se vidi, osjećam se psihofizički sposobno još uvijek raditi. Osnovao sam ovdje zdravstvenu ustanovu da se ne moram seliti okolo jer želim ovdje biti. Želio sam u jednom trenutku napraviti i ambulantu preko puta ove, ali onda sam shvatio da će ovaj prostor ostati prazan i propadati pa sam ostao na istom mjestu. Ovdje su dva prostora, prostor za zubara i moja ordinacija. Troje nas je koji tako radimo, doktorica Jukić, doktor Bakar i ja. Moja vizija je naći mlade kolegice i kolege koji bi ovdje došli i polako preuzeli veći dio posla, a onda me i naslijedili. To je moja vizija i nadam se da će tako biti.