Politički komesar metropole: Tomašević zabranama reže mikrofone i slobodu govora

Tomaševićev Zagreb – grad u sjeni zabrana i ideološke cenzure

Zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević još jednom je pokazao da vlast doživljava kao instrument ideološke kontrole, a ne kao služenje svim građanima. Najava da Grad Zagreb ubuduće neće davati gradske prostore za koncerte Marka Perkovića Thompsona, ako pjevač 27. prosinca izvede pjesmu “Bojna Čavoglave” u njezinoj originalnoj formi, zvuči kao poruka iz nekih prošlih vremena – onih obilježenih zabranama, partijskim odlukama i političkim progonima neistomišljenika.

Umjesto dijaloga – prijetnja. Umjesto poštivanja zakona – osobni obračun. Upravo tako djeluju režimi koji slobodu govora toleriraju samo kada se ona uklapa u njihovu ideološku matricu.

Zakon postoji za sve – osim za gradonačelnika?

Odvjetnik Davorin Karačić jasno poručuje: Tomaševićev istup nije samo politički pritisak, nego otvorena najava kršenja zakona. Podsjetio je da je Visoki prekršajni sud RH 2019. godine pravomoćno presudio kako izvođenje pjesme “Bojna Čavoglave” u originalnom obliku nije prekršaj i da je to pravno shvaćanje obvezujuće za sve – pa tako i za gradonačelnika Zagreba. Unatoč tome, Tomašević javno poručuje da će Grad uskraćivati prostore za Thompsonove buduće nastupe ako on izvede pjesmu u obliku koji je sud već ocijenio zakonitim. Time, kako ističe Karačić, gradonačelnik izravno prijeti počinjenjem prekršaja iz članka 25. Zakona o suzbijanju diskriminacije – zloupotrebljavajući ovlasti kako bi političkog neistomišljenika doveo u neravnopravan, ponižavajući položaj. To više nije pitanje glazbe, već pitanje vladavine prava: može li netko tko ignorira sudove i zakone i dalje govoriti u ime demokracije?

Zar je to „novo, progresivno“ lice Zagreba? Ili tek reciklirana logika jednoumlja pod modernim nazivom?

Zabrane kao oblik političkog oružja

Nije riječ o glazbi, niti o stihovima. Riječ je o poruci: tko misli drugačije, bit će sankcioniran. Ako večeras dopusti koncert, sutra može uskratiti prostor, financije, dozvole – sve ako netko odstupa od propisane, „dopuštene“ istine. Takva praksa opasno podsjeća na komunizam, kada je gradska ili partijska struktura odlučivala tko smije pjevati, pisati, govoriti ili javno nastupati.

U demokratskom društvu dužnost gradonačelnika nije da procjenjuje tko je podoban, nego da jednako postupa prema svima – bez obzira na svjetonazor ili političku pripadnost.

Diskriminacija pod krinkom morala

“Prijetnja zabranom koncerata predstavlja diskriminaciju” – stoji u priopćenju Thompsonovog odvjetnika. I doista, ukoliko pojedincu ili skupini unaprijed najavljujete uskraćivanje pristupa javnim prostorima, pod uvjetom da izrazi nešto što vam se ne sviđa – to više nije demokracija, nego pritisak, cenzura i institucionalna diskriminacija.

Tomašević je izabran da upravlja gradom za sve građane – ne da od Zagreba radi laboratorij vlastitih ideoloških eksperimenata.

Zagreb nije ničiji privatni ideološki poligon

Pravo na umjetničko izražavanje, čak i kada izaziva podjele, jedno je od temeljnih obilježja slobodnog društva. Kada politička vlast počne uvjetovati tko i kako smije nastupati, onda više ne raspravljamo o kulturi – nego o slobodi. A kada slobodu zamijeni strah i zabrana – tada govorimo o početku autoritarnog poretka.

Ako danas šutimo dok se zabranjuje pjesma, sutra ćemo se čuditi kada se zabrani riječ.