‘POMOZITE NAM’ Diljem svijeta događa se nešto nestvarno: ljudi primaju znakove iz čistilišta

POSTOJI I MUZEJ U RIMU

Svećenik diljem Europe i svijeta sakuplja predmete iz čistilišta

Kršćani su od početaka vjerovali u postojanje čistilišta i molili za pokojne. Vjerujemo da im naša molitva, osobito sv. misa može pomoći da prije dođu u raj. Kako bi učvrstili svoju vjeru u čistilište može nam pomoći i činjenica da o dušama u čistilištu – postoji i jedan muzej u Rimu. Tu se čuvaju predmeti, koje je diljem Europe sakupljao jedan svećenik, a na kojima je ,kako se vjeruje, ostavljen trag duša iz čistilišta…

Portala Aleteia napravio je intervju s fra Domenikom Santangini, upraviteljem Muzeja Čistilišta u Rimu, koji je u ovom muzeju, ujedno i Crkvi, dvadeset i šest godina.

Opisao je kako je došlo do izgradnje crkve i muzeja čistilišta.

Bilo je to oko 1894. ili 1895., tada se na ovom mjestu nalazila samo mala kapelica posvećena Gospi od Ružarija. Jedan od naše braće svećenika je došao ovamo slaviti Misu. Njegovo ime je fra Jouët; bio je Francuz, iz Marseja. Ne sjećam se točnog datuma, ali jednog dana došlo je do požara u maloj kapeli, a nakon što se požar ugasio, ovdje je važno reći da je fra Jouët bio veoma posvećen dušama u čistilištu, mnogo je molio za njih, ostala je sačuvana slika lica koje pati – izgledala je kao duša u čistilištu. I tako je on bio inspiriran izgraditi Crkvu posvećenu dušama u čistilištu.

On je tada naručio inženjera da izgradi Crkvu. No nakon što je počelo ponestajati novca, malo po malo dok se Crkva gradila, on je putovao po Europi kako bi tražio novac ali i svjedočanstva koja potvrđuju posjete duša iz čistilišta. Sve što je sakupio donio je ovdje u Rim, i sve što danas imamo u muzeju je – originalno.

Oče, kako znamo da su predmeti u Muzeju Čistilišta autentični?
Svećenik ih je sam zadobio i svjedočio njihovoj autentičnosti. On ne bi lagao. Primljeni su izravno od vlasnika, preko fra Jouëta. Počeo je putovati po Europi prikupljajući novac, a potom bi donio relikvije. Bio je vrlo predan dušama u čistilištu, htio je prikazati ta svjedočanstva posjetiteljima, i tako je muzej započeo.
Vraćajući se na ono o čemu sam prije govorio … nakon požara, Rimski je narod počeo dolaziti ovamo na hodočašće, govorimo o pet ili 6šest ljudi, koji su hodočastili ovdje nakon tog događaja. Požar iza sebe nije ostavio bilo koju sliku … slika koja je ostala bila je lice u patnji. I tako je on svoju pažnju usmjerio dušama u čistilištu, a privrženost se vidjela i u praksi gdje je tražio prave i istinite iskaze.

Pougljene slike koje imamo u muzeju predstavljaju vatru koja ne samo da gori već i pročišćuje. Malo po malo gori i čisti duše koje su u čistilištu. Mi vidimo fizičku manifestaciju ove vatre, ali za duše u čistilištu ona predstavlja unutrašnje pročišćenje. U tom drugom životu, bol koju duša proživljava je patnja zbog Božje odsutnosti. Ono što ih boli je to da ne mogu biti s Bogom. Sveta Katarina Genovska rekla je nešto vrlo slično u svojoj raspravi o Čistilištu. Tu ona opisuje čistilište kao unutarnju pročišćavajuću vatru. Ona također iznosi mnogo toga što se može činiti iznenađujućim. Na primjer, da duše u čistilištu, iako pate, doživljavaju mir i radost jer su pročišćeni i otvoreni za susret s Bogom. Čistilište je mjesto čežnje i nade, velike nade. Pakao je mjesto očajavanja i beznađa.

Zašto se duša u čistilištu manifestira preko spaljenih stranica knjiga ili pregača, kao i preko predmeta iz Vaše kolekcije?

One svjedoče mnogim dušama … mislim da ih ima jako puno … puno duša koje se moraju pročistiti prije susreta s Bogom. To je dio naše vjere. Tridentski je sabor definirano da su pakao i raj apsolutne istine vjere, također podučava da je čistilište istina vjere. Budući da duša mora biti potpuno čista da bude s Bogom, čovjek – čak i ako je on dobar – uvijek ima neku ljagu na svojoj duši, a to je razlog zašto je potrebno čistilište. Čistilište je stanje odsutnosti od Boga, i mi s našim molitvama, posebno kroz molitvu Mise – budući je to najveća molitva, možemo zaista pomoći da se mnoge od tih duša privedu u Raj, te potom postanu sveti. Zatim nam oni “vraćaju uslugu” moleći se za nas.

Čemu svjedoče ove relikvije ? Recite nam nešto više o relikvijama koje su sačuvane u muzeju.

Relikvije u muzeju su znakovi koji nam govore da trebamo vjerovati u čistilište i da ovo mjesto patnje postoji, da toliko duša prolazi kroz njega, kao i da postoji toliko mnogo duša koje su ondje i zaboravljene. Trebamo se moliti za njih. Ako ti umreš a ja molim za tebe, a ti si već u Raju, moja molitva nije izgubljena. Gospodin ih koristi za one koji su napušteni i zaboravljeni, jer postoji Zajedništvo Svetih. Ima toliko ljudi koji su bili dobri tijekom svojih života, ali nitko ne moli za njih. Ali Gospodin, oprostite mi na izrazu, nije budala. On kaže: “jadna ova duša”, i koristi naše molitve za one koji su zaboravljeni.

Postoji li naročito snažna molitva za duše u čistilištu?

Misa je najsnažnija molitva, a zatim je tu i toliko drugih molitvi koje možemo moliti. Ono što je najvažnije je čistoća srca kojim molimo. Vijeće Tridentskih odredbi o čistilištu upućuje se biskupima da više rade na tome da vjernici povjeruju u nauk Crkve o čistilištu.
Počevši od 1. studenog, a tijekom cijelog 11. mjeseca može se zadobiti potpuni oprost za pokojne. To se čini posjetom Crkvi, moleći jedan Očenaš, Zdravomariju, i Vjerovanje, te molitvom za nakane Pape kao i odlaskom na ispovijed i Svetu Pričest. Možemo primijeniti ovaj potpuni oprost za jednog od pokojnika, a ako je slučajno ta duša već u Raju, Gospodin naše molitve za potpuni oprost grijeha daje za drugu dušu.

Što mislite koju poruku muzej čistilišta prenosi ljudima?

Naravno, postoje ljudi koji dolaze i samo površno razgledaju uokolo iz znatiželje i odlaze. Ali postoje ljudi koji se spuštaju na svoja koljena i mole. Oni koji vjeruju ovoj stvarnosti, ovdje pronalaze ohrabrenje i poticaj na molitvu. Muzej nam govori da duše u čistilištu tragaju za svojim obiteljima i voljenima kako bi tražili njihove molitve za svoje spasenje.

OVDJE možete prošetati muzejem čistilišta