PORAZNA STATISTIKA: ČITAMO PET PUTA MANJE OD EUROPSKOG PROSJEKA

- Hoćeš knjigu?, pita prijatelj prijatelja.
- Hvala, ne treba, imam već jednu, odgovara ovaj.

Vic je to u kojemu po običaju mišljenja razmjenjuju legendarni „Huso“ i „Haso“, a u pitanju je ponuda za rođendanski poklon.

Bez bojazni da ćemo pogriješiti, glavne uloge u ovom bi slučaju slobodno mogli rezervirati za „Jozu“ i „Antu“, primjerice, tek toliko da dvojica spomenutih ne bi bili vječite dežurne „budale“ – koliko god stereotip o Bosancima kao ljudima s tvrdom glavom i manjkom inteligencije bio uvriježen i nekima zgodan.

U istom ili sličnom vicu bi mogli završiti i „Jovo“ i „Spasoje“ (tek toliko da naprijed spomenuti ne bi ostali usamljeni), pa i mnogi drugi, jer ljudska je ograničenost planetarna pojava, a ne samo osobitost jugoistoka Europe i Balkana.

Nijansi, naravno, i među njima ima. Mnogi zahvaljujući šutnji djeluju pametno, dok drugi nisu u stanju obuzdati vlastiti ego pa tu svoju osobinu javno prezentiraju, uvjereni kako time dokazuju suprotno.

Primjerice, frend našeg legendarnog (aktualnog) zagrebačkog gradonačelnika (koji je na najboljem putu da nadmaši i samoga Vojka Obersnela), Dragan Marković Palma (prvi čovjek Jagodine, grada u Srbiji), svojim „genijalnim“ izjavama još uvijek do suza nasmijava „region“, pa i šire (posredstvom You Tube-a) iako je najveći broj „kapitalnih“ bedastoća izvalio prije 5-6 ili više godina. Neki od njegovih „bisera“ ušli su u anale balkanskih „crnjaka“. Izjava novinarima u kojoj veli kako se zabavljao uz sve moguće svirače i pjevače (u sobama od „par kvadrata“), a jedino mu nisu svirali Beethoven i Shopin (ne zato što nisu htjeli, nego stoga što je „bio mali“), ili onaj slučaj, kad se u Skupštini Srbije pohvalio kako je u Dubai-u imao prigode vidjeti „kako izgleda najveća zgrada u Evropi“, smjestili su korpulentnog Palmu među šampione u bogatoj riznici balkanskih budala kojih (ruku na srce) ima na izvoz.

Kad smo već kod Beethovena, sjećam se zgode od prije par godina, kad se u jednom društvu povela rasprava o tomu tko je ustvari bio taj „zagonetni lik“ čije se ime često čuje. Sjedio sam za susjednim stolom u kafiću i „jednim uhom“ slušao raspravu u kojoj je sudjelovalo nekoliko tinejdžera. Nikako se nisu mogli dogovoriti je li riječ o dirigentu, političaru ili književniku (skladatelje i pijaniste nitko nije spominjao). I u jeku rasprave, javi se jedan od njih i prekine žamor: „Znam ja!“ Nekoliko sekundi je vladala šutnja i potom ga jedan od sudionika u razgovoru upita: „Dobro, da čujemo, tko je bio taj Beethoven?“ A sićušni plavokosi mališan s pjegicama oko nosa kojemu nije bilo više od 12-13 godina, odmah će na prvu i bez zadrške: „Pas!“ (dakako, misleći na vrlo popularni hit-film istoga naziva koji je tada prikazivan u kinima u serijalu od nekoliko nastavaka).

I tako je „apsolvirana“ ova tema, pa se prešlo na druge.

Ništa neobično u zemlji u kojoj se kazališna scena pretvorila u „frljićevštinu“, književnost u „ferićevštinu“, filmska produkcija zagazila u „brešanizaciju“, medijska scena postala poligon na kojemu nas „šprajcuju“ i „togonaliziraju“ do besvijesti, dok su turske sapunice, big brotheri i TV sheme u stilu: „samo zabava“ već poodavno uzele primat Dostojevskom, Goethe-u, Hesse-u, Lorci, Baudelaire-u, Aznavour-u, Čajkovskom, Mozzart-u, Bachu, Liszt-u, Ravel-u, Vivaldi-u...i „odgajaju“ nam javno mnijenje stvarajući od nas urbane idiote.

Kakvo je čudo ako se u tom i takvom društvu slavnog sladatelja i pijanista (jednoga od najvećih u povijesti ljudske civilizacije) Ludwiga van Beethovena poistovjeti sa simpatičnim kućnim ljubimcem, Mozzarta spominje samo kad se u kakvom trgovinskom lancu kupuju one slasne marcipanske austrijske kugle s njegovim imenom, Einsteina zamijeni za Eisensteina (i obrnuto), a u ruke uzme knjiga Nives Celzijus „Gola istina“ umjesto Araličinih „Duša robova“ (ostalom, ova prva je 2008. godine nagrađena „Kiklopom“ u kategoriji „Hit godine“, a za Araličinu još nisam čuo da je pobrala bilo kakvo priznanje)?

Ma koga briga za Turke, Mlečane, ratove, ljudske sudbine i duše, dok imamo dobrohotnih autorki koje u tančine opisuju svoje (stvarne ili izmišljene) seksualne avanture u kojima poseban „gušt“ predstavlja akcident u vidu silovanja i to od strane člana uže obitelji (dakle, incest), a uz to su još obdarene i pozamašnim poprsjima i stražnjicama koje neštedimice i napadno izlažu gdje god stignu!?

To je ono što se traži! Navali narode! Subkultura, trač, kičeraj, senzacija, primitivizam, atavističko poimanje i banalizacija ljudskog bitka (u kojemu je središnja točka univerzuma parenje – naročito ako je u pitanju istospolno ili grupno, tko kad i gdje već koga stigne), teatar apsurda – nema onoga što se time ne može nadomjestiti u iščašenom i poremećenom društvu.

No, na stranu ironija i sarkazam, mi Hrvati imamo ozbiljan problem kojega većina nas vjerojatno nije ni svjesna. Ili nas nije briga. Nemamo vremena baviti se sobom. Do te mjere nas je „jamilo“ (što kažu Hercegovci) da više nismo svoji.

Trka za materijalnim i klanjanje Njegovom Veličanstvu Novcu uzima svoj danak. No, tu je uvijek ono spasonosno opravdanje: „Takvo je vrijeme“, „Nema se kud, tako se danas živi...“ Pa, eto, ako se stvarno nema kud, neka nas tu gdje jesmo. I daj Bože da se zaustavimo. Niže se možda ne može, ali dublje, nažalost, može.

Sudeći prema istraživanjima u posljednji 5-6 godina, mi Hrvati čitamo pet puta manje nego većina ostalih Europljana, na sajmovima knjiga se (uz časne izuzetke) pojavljujemo iz pomodarstva (kako bismo bili viđeni), knjige kupujemo rijetko – a i kad ih kupujemo činimo to najčešće zbog upotpunjavanja scenografija dnevnih boravaka ili spavaćih sobe (jer, kakva je prostorija bez barem metra-dva dužna knjiga i što će ljudi misliti o vlasniku ako toga nema na policama!?), zbog Instagrama (djelujemo „pametnije“ kad se okružimo tim papirnatim reliktima prošlosti pa se onda fino uslikamo ispred toga, onako, u markiranoj odjeći – ili bez nje, već prema sklonostima – i to je to!), knjigu shvaćamo kao statusni simbol i služi nam za dizanje rejtinga u društvu, a ne u svrhu zbog koje je nastala.

Prije dva dana slušam na radiju čovjeka iz Matice hrvatske koji podsjeća kako se upravo ove (2019.) godine navršilo stoljeće i pol od prvoga broja „Vijenca“ (našeg vodećeg časopisa za kulturu, umjetnost i znanost) i izražava optimizam glede budućnosti, kako „Vijenca“ tako i statusa naše kulture (uključujući i sklonost pučanstva ka čitanju). Veli, dovoljno je dva-tri klika na računalu, da svaki zainteresirani posjetitelj ode na stranice časopisa, pa i u arhiv istoga – gdje se na jednom mjestu može pronaći veliki broj izuzetno zanimljivih i poučnih priloga, članaka, analiza, eseja.

Slično je i s knjigama. Ne moramo trčati po knjižarama ili čitaonicama i gubiti vrijeme, niti kupovati knjige na zastarjeli način – u fizičkom obliku. On-line možemo doći gotovo do svega što nas zanima. Za one koji ne žele buljiti u monitor ili okretati listove, tu su zvučne knjige. Slušalice na uši, zavalite se u fotelju i priča teče... NSK tako nudi potpuno besplatno 525 zvučnih knjiga s odabranim klasicima (https://www.nsk.hr/525-besplatnih-zvucnih-knjiga-knjizevnih-klasika/)

Kud ćeš lakše i zgodnije?

Virtualne knjižnice su već odavno naša stvarnost, a u pripremi je i mega-projekt te vrste (Library of Croatia) – prva digitalna knjižnica u svijetu s tisućama besplatnih naslova (od klasika, preko publicistike do krimića, zabavne i znanstvene literature, poezije) u čemu je naša Hrvatska, dakle, pionir na kugli zemaljskoj(!), što nam svakako treba služiti na čast.

Prvi travnja ove godine, pročitao sam u Jutarnjem listu kako će taj projekt uskoro biti realiziran (nadam se da nije u pitanju prvotravanjska šala), a nekoliko dana poslije na Monitoru hr da će knjižnica (na linku: LibraryOfCroatia.com) startati „početkom lipnja“ (naravno, ove, 2019. godine).

Pokušavam već odavno, pa i ovih dana ući u fundus knjižnice, ali ništa. Osim dvije reklame „predsjednika s karakterom“ i jedne koja nudi dopunsko zdravstveno osiguranje „već od 29. kuna mjesečno“ i informacija ispod reklamiranih sadržaja („Saznaj više“ i „Otvori“), ničega drugoga. Nadajmo se da su u pitanju trenutačne tehničke poteškoće i kako ćemo u skoro vrijeme kao prvi u svijetu zagaziti u eru besplatne virtulane mega-knjižnice. Do tada, oslonit ćemo se na Nacionalnu sveučilišnu knjižnicu i njezin fundus (http://haw.nsk.hr/).

Sve u svemu, nikad lakši pristup kulturi, pa i knjigama nego danas.

Još samo da počnemo čitati.

 

Zlatko Pinter