Posljednji ispraćaj akademika Babića: ‘Cijeli život posvetio je očuvanju i izgrađivanju hrvatskoga jezika’

Na zagrebačkom Mirogoju u četvrtak je pokopan istaknuti hrvatski jezikoslovac akademik Stjepan Babić. Posljednji su se put od njega oprostili okupljeni članovi obitelji, brojni prijatelji, kolege, studenti i poštovatelji.

“Trebat će nam mnogo truda i rada da bismo pokušali nadoknaditi sve što smo izgubili Profesorovim odlaskom.”, istaknula prof. dr. sc. Sanda Ham.

Govor prof. dr. sc. Ham na ispraćaju akademiku Babiću u nastavku prenosimo u cijelosti:

Profesor Stjepan Babić napustio nas je u 96. godini života, u petak 27. kolovoza. Dugovječnost je njegova dostojna divljenja, a njegovo djelo u toj dugovječnosti dostojno je poštovanja. Nije pretjerano ako kažem da je prof. Babić cijeli svoj život posvetio očuvanju i normativnom izgrađivanju hrvatskoga jezika. Na glasu je kao žestoki polemičar i žešći zagovornik boljitka i samosvojnoga razvoja hrvatskoga jezika, a malo tko je tako snažno, srčano, uporno i bez zadrške tomu razvoju prinosio.

Diplomirao je 1955. i iste je godine postao asistent profesoru Ljudevitu Jonkeu na katedri za hrvatski jezik Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. Tu je ostao do umirovljenja. Prema profesoru Jonkeu, koji mu je otvorio vrata sveučilišnoga i znanstvenoga svijeta, uvijek je govorio s dubokim poštovanjem prenoseći tako na mlađe naraštaje, na nas, svijest o potrebi poznavanja i priznavanja vlastite hrvatske tradicije, osobito jezične, i žrtve koja se prinosila njezinu očuvanju.

Stjepan Babić najplodniji je suvremeni hrvatski jezikoslovac. Za sobom je ostavio nenadmašno: 18 jezikoslovnih knjiga objavljenih u 47 izdanja i u više od milijun primjeraka, više od 1000 znanstvenih i stručnih radova, osamdesetak različitih manjih osvrta i članaka, 57 književnih sastava, 32 novinska razgovora. Svakako treba izdvojiti njegovo kapitalno djelo Tvorbu riječi u hrvatskom književnom jeziku. To je djelo jedinstveno ne samo u Hrvatskoj, nego među slavenskim jezicima.

Uz sva ta jezikoslovna djela, S. Babić objavio je roman Crvena magla, zbirku pripovijedaka Vedre priče i zbirku kraćih lirskih proza Razmišljanja o Bogu i patnji. Godinama je u Maruliću objavljivao autobiografsku prozu, Na Božjim putovima. Vjera je bila stalnica u njegovu životu, usmjeravala ga je iskrena predanost Bogu i Crkvi.

U javnom je hrvatskom životu nazočan 81 godinu, prvi je svoj rad – pjesmicu – objavio u 15. godini, 1940. u katoličkom dnevniku Hrvatska straža. Prvi je filološki rad objavio još kao student 1952. u Studentskom listu. Opterećen bolešću, profesor Babić povukao se iz javnoga života prije desetak godina. Posljednji mu je javni nastup bio u Pakracu 2011. na dodjeli Šreterove nagrade za najbolju novu hrvatsku riječ, a tada je objavio i svoj posljednji rad i to u Jeziku. Oba ta događaja duboko su simbolična, profesor je 1992. pokrenuo natječaj za najbolju novu riječ, a zbog časopisa Jezika desetljećima je bio na udaru protuhrvatske politike: od 1963., uspješno je uređivao časopis Jezik, a od toga 35 godina s mjesta glavnoga i odgovornoga urednika. Svojim je naporima Jezik izgradio u neprobojnu utvrdu na bojišnici za hrvatski jezik.

Vjerujem da pripada među najpoznatije i najpopularnije hrvatske jezikoslovce, zahvaljujući ponajprije Hrvatskomu pravopisu i Gramatici hrvatskoga jezika. Iz tih su dvaju jezičnih priručnika desetljećima hrvatski jezik učili brojni naraštaji. Znanstveni i stručni radovi otkrivaju temeljne smjerove Babićeva jezikoslovnoga istraživanja, ponajprije suvremenoga jezika – tvorba riječi, morfologija, sintaksa ponajviše u okvirima sročnosti, pravopisna i općenormativna tematika, teorija književnoga jezika. Nešto je manje radova o povijesti književnoga jezika, a pretežito je riječ o suvremenoj povijesti.

Stjepan Babić bio je društveno djelatan, ali tek u Republici Hrvatskoj. Naime, Jugoslavija mu je, zbog njegove predanosti hrvatskomu jeziku, utisnula žig hrvatskoga nacionalista i društveno mu je djelovanje bilo zapriječeno sve do hrvatskoga osvita.

Redoviti član HAZU postaje 1991. Bio je članom Glavnoga odbora Matice hrvatske, a od 1989. do 1992. bio je i potpredsjednik. Osnivač je Vijeća za normu hrvatskoga jezika (1998.) i bio mu je predsjednikom. Poticao je osnivanje Vijeća za normu hrvatskoga standardnoga jezika (2005.) kojemu je predsjedavao Radoslav Katičić. Oba su vijeća osnovana pri Ministarstvu znanosti. Svijest o tome da je hrvatskomu jeziku potrebna državna zaštita bila je u profesora Babića izrazita. Babićev je normativni prinos u očuvanju i njegovanju hrvatskih jezičnih posebnosti, poglavito u pohrvaćivanju rashrvaćenoga, toliki da je Babić postao istoznačnicom hrvatskih napora za obnovom i očuvanjem normativnoga kontinuiteta potiskivanoga hrvatskoga jezika u političkim previranjima u 20. i 21. st. Od 1993. do 1997. djelatno se bavio politikom – bio je zastupnik Županijskoga doma Sabora RH. Vrijedno je napomenuti da se svojom političkom djelatnosti profesor Babić nije služio i okoristio kao silom kojom bi nametao svoje jezikoslovne poglede. Usuprot, djelovao je na boljitak hrvatskoj jezičnoj kulturi, primjerice, za njegova saborskoga mandata zasnovani su Dani hrvatskoga jezika. Dobitnikom je brojnih priznanja, odličja i nagrada.

Stjepan Babić u hrvatsku je povijest utisnuo trag žestokoga normativca i još uže – pravopisca. Naravno, norme nema bez prethodnoga opisa i znanstvenoga promišljanja jezika pa normativnost ne isključuje znanstvenost, nego pred normativca postavlja još i krupan zahtjev praktičnoga pojednostavljivanja i prilagodbe znanstvenih zaključaka

širokom krugu korisnika. Danas u hrvatskom jezikoslovlju još uvijek nitko nije u tom spretniji i uspješniji od Stjepana Babića. Ipak, čini se da pravopisna, praktičarska slava ne može nadmašiti znanstvenu – kada je Hrvatski pravopis u pitanju, moguće je uspoređivati jer postoji nekoliko pravopisa, bez obzira koji su, kakvi i kada su postali. Međutim, kada je o tvorbi riječ – nije moguće uspoređivati jer ne postoji više tvorbî i mora se započeti od Profesorova naslijeđa jer drugoga nema. A to je teško i nadmašiti.

Trebat će nam mnogo truda i rada da bismo pokušali nadoknaditi sve što smo izgubili Profesorovim odlaskom, zaključila je prof. dr. sc. Ham.