Posljednji ispraćaj Franje Ivoša – nakon 30 godina pronađena istina i smiraj
Na mjesnom groblju u Dardi, danas je održan dostojanstven posljednji ispraćaj i ukop posmrtnih ostataka Franje Ivoša (1941.), civilne žrtve Domovinskog rata. Njegovi posmrtni ostaci ekshumirani su u ožujku ove godine iz masovne grobnice na Petrovačkoj doli kod Vukovara, a identitet je službeno potvrđen prošlog tjedna u Vukovaru. Nakon gotovo tri desetljeća neizvjesnosti, njegova obitelj i suradnici konačno su dočekali trenutak istine i oproštaja.
Franjo Ivoš bio je djelatnik osječke tvrtke “Unikom”, a nestao je u lipnju 1995. godine obavljajući svoj redoviti posao na odlagalištu otpada između Nemetina i Sarvaša, na području u neposrednoj blizini tadašnje crte razgraničenja. Tog kobnog dana, zajedno s dvojicom kolega, bio je žrtva zarobljavanja od strane srpskih paravojnih postrojbi, unatoč formalnom nadzoru UN-ovih snaga nad tim prostorom. Njegovo ime i tragična sudbina urezani su u kolektivnu memoriju svih djelatnika “Unikoma”, ali i šire osječke zajednice.
Iz “Unikoma” su poručili:
“Obavljajući svoj posao, naš djelatnik Franjo Ivoš nestao je tijekom Domovinskog rata, u lipnju 1995. godine, kada je zajedno s dvojicom kolega zarobljen na odlagalištu otpada između Nemetina i Sarvaša. Obitelji izražavamo iskrenu sućut. Počivao u miru. Neka mu je laka hrvatska zemlja.”
Ovo je još jedan u nizu slučajeva koji svjedoče o brutalnosti rata i o civilnim žrtvama koje su stradale bez oružja u ruci, samo zato što su obavljale svoj svakodnevni posao.
„Tog jutra nas je spasila zaključana kapija“
Posebno potresno svjedočanstvo iznio je Željko Antolović, dugogodišnji djelatnik “Unikoma”, koji se prisjetio upravo tog dana kada je nestao njegov kolega Franjo Ivoš:
„Jutro te kobne subote bio sam na prijevozu sa šoferom Vlatkom Šurinom i Damirom Rumštajnom. Trebali smo pokupiti travu u dvorištu u Tvrđi, koja je dan ranije pokošena zbog neke izložbe. Međutim, bilo je zaključano, i to nas je spasilo jer bismo inače bili na istovaru u isto vrijeme kad i zarobljeni Kolar, Prgomet i pogubljeni Ivoš.“
Antolović evocira i sjećanja na druge vozače i djelatnike koji su tog dana bili zarobljeni ili su čudesno uspjeli pobjeći, poput Drage Brezaka koji se u posljednjem trenutku okrenuo traktorom i pobjegao prema Osijeku.
„Spustila se kiša i nekakva oluja, te smo čuli na radio vezi da su neki radnici zarobljeni, a neki uspjeli pobjeći – među njima su bile i dvije žene, Ankica i Svjetlana. Uspjele su se vratiti do punkta naše policije u Nemetinu.“
Svjedočanstvo također ukazuje na tadašnju praksu, kada su djelatnici prije odlaska na deponij morali ostavljati osobne iskaznice policiji, što je jasno pokazivalo kako su ulazili na područje koje je bilo rizično, iako pod formalnim nadzorom UN-a – točnije ruskog kontingenta.
Posebno potresna epizoda odnosi se i na kolegu Dragu Prgometa, kojem je u trenutku zarobljavanja u novčaniku pronađena HDZ-ova iskaznica, zbog čega je bio posebno zlostavljan.
Antolović se prisjetio i vlastitog detalja koji bi tog dana, da je bio na istom mjestu, mogao imati pogubne posljedice:
„Tjedan dana prije kupio sam kratku crnu majicu s velikim slovom ‘U’ na prsima, koju sam nosio taj dan. Da su me četnici uhvatili, ogulili bi me ko zeca… ali eto, dragi Bog me sačuvao, pa sam još u našem Unikomu.“
Povratak posmrtnih ostataka – simbol pravde i istine
Ekshumacija Franje Ivoša u svibnju 2024. i službena identifikacija predstavljaju još jedan važan korak u razotkrivanju sudbine nestalih osoba iz Domovinskog rata. Grobnica na Petrovačkoj doli kod Vukovara, u kojoj su pronađeni njegovi posmrtni ostaci, bila je jedno od brojnih mjesta masovnih zločina koji su desetljećima skrivani.
Današnji pokop nije bio samo čin oproštaja, nego i dostojanstven čin pravde za obitelj, prijatelje, kolege i sve koji se još uvijek bore s neizvjesnošću sudbine svojih najmilijih.
Neka Franjo Ivoš počiva u miru, a hrvatska zemlja, za koju je dao život, bude mu vječni dom.
