TUGA U MAKSIMIRU: Preminuo je Stjepan Lamza, jedan od najboljih igrača Dinama svih vremena, veseljak i boem, nezaboravni dribler...

U svoje vrijeme bio je miljenik 'modrih' navijača te jedan od najzaslužnijih u pohodu Dinama na jedini europski trofej - Kup velesajamskih gradova 1967., a iz maksimirskog kluba su odmah izvijestili javnost te mu posvetili tekst na službenoj stranici gnkdinamo.hr koji prenosimo u cijelosti:

'Dinamova 'desetka za deset', kako su ga slavili mediji nakon blistavih izvedbi, plava desetka za povijest...

Bolna srca i u velikoj tuzi javljamo da nas je naš proslavljeni Stjepan Lamza, naš dragi prijatelj zauvijek napustio u srijedu poslijepodne nakon duge i teške bolesti u svojoj 82. godini.

Kompletan je plavi navijački puk sa suzama i nevjericom popratio vijest o odlasku 'plavoga veseljaka i boema', nezaboravnoga driblera, pakera, žonglera, omiljenoga člana naše plave obitelji, igrača koji je bio jedan od glavnih potpisnika zasigurno najvećega uspjeha u klupskoj povijesti: osvajanja Kupa velesajamskih gradova, natjecanja koje je kasnije preraslo u Kup UEFA, današnju Europa ligu.

Otišao je samo godinu dana nakon što su nas zauvijek napustili njegovi suigrači iz 1967., naši nikad prežaljeni Slaven Zambata i Krasnodar Rora, a nešto ranije i Zlatko Škorić i Zlatko Mesić.

Upravo je Lamza prva asocijacija na Dinamov pokal iz 1967., svojevrsni 'amblem' cijele generacije. Njegova maestralna izvedba u uzvratu polufinala Kupa velesajamskih gradova protiv Eintrachta u Zagrebu kad je lakoćom 'njihao' njemačke braniče, sublimira svu raskoš Dinamova tadašnjeg nogometa. Iako je, pri spomenu na generaciju 1967., prva pomisao upravo Lamzina nogometna finesa, paradoks je da ga nije bilo u završnoj utakmici, onoj u kojoj je maksimirska družina svladala Leeds United u finalu i osvojila pokal. Lamza je tada bio u bolesničkoj postelji nakon teške ozljede zadobivene u noći slavlja nakon pobjede protiv Eintrachta. Već je u ranim jutarnjim satima, nakon burne slavljeničke noći u Vili Rebar podno Sljemena, primijetio da je pogreškom zaključan u sobi pa je pokušao izaći tako što bi preskočio s prozora za prozor. Izgubio je ravnotežu i pao s pet metara visine... U bolnici je ležao devet mjeseci i tek je tada počeo s laganim treninzima. No, vrijeme je pokazalo da je dvoboj protiv Eintrachta bio njegov zadnji nastup za plave u službenoj utakmici. Zaigrao je još na oproštaju upriličenom 21. travnja 1970. u Maksimiru u prijateljskom ogledu protiv tada snažne Benfice, predvođene jednom od najvećih zvijezda svjetskoga nogometa, Portugalcem Eusebijem. Dinamo je pobijedio 2:0, Lamza ponovno odigrao dojmljivu utakmicu, postigao i pogodak...

Rođen je 23. siječnja 1940. u Sisku, a loptu je prvi put dodirnuo sa šest godina na sisačkom školskom dvorištu. Unatoč tome što je Lamza u nogometnoj povijesti zapamćen kao nogometni fantasista, igrač finese i poteza, kao dječak je, posve atipično nogometnim maštanjima mališana, želio biti – obrambeni igrač.

'Kao dječak sam volio čuvati one bolje igrače, ofenzivce koji su pokazivali talent i sklonost zabijanju golova. Imao sam užitak prilijepiti se uz nekog malog 'Bobeka' ili 'Mitića' i onda mu ne dati da dođe do izražaja', govorio je Lamza.

U Dinamo je došao 1960. godine iz Maribora, a prvi nastup za plave upisao u kolovozu iste godine u prijateljskom dvoboju protiv Zagreba. Iz svojih se prvih maksimirskih dana najradije sjećao rada s proslavljenim trenerom plavih Martonom Bukovijem. Kasnije su ga trenirali Milan Antolković i Ivan Oskar Jazbinšek koji su, kako je i sam Lamza govorio, prihvatili školu svojega učitelja Bukovija i pritom dodali i izvjesne novitete. Dječački su mu idoli bili Franjo Mara Wölfl, Zvonimir Cimermančić i Ratko Kacian.

U njegovu Dinamovom opusu posebno svijetle izvedbe protiv Juventusa u četvrtfinalu i Eintrachta u polufinalu Kupa velesajamskih gradova. Štoviše, još je u Torinu zadivio i Juventusova trenera Heriberta Herreru, koji je bio toliki zagovaratelj kontrolirane i kolektivne igre da je iz sastava Juvea eliminirao čak i velikoga Omara Sivorija. Ali, sva ta kontrola i organizirani, kolektivni nogomet nisu Herreri mogli pomoći protiv Lamze i suigrača. Baš je Štef bio u izvorištu gotovo svih akcija u Torinu. Marijan Novak bi mu, primjerice, dodao loptu, a Lamza majstorskim potezom proslijedio strijelcu Hrvoju Jukiću. Nedugo potom ponovno bi servirao priliku Jukiću, koji je za milisekundu zakasnio. Smirivao bi igru, raspoređivao suigrače, dijelio lopte, stvarao prilike, slao plotune prema vratima iako tom prilikom nije zabio...

A, kakva li je tek rapsodija bila protiv Eintrachta! Kad je Dinamo u produžetku vodio s 3:0 i lovio četvrti pogodak za prolaz u finale, s tribina je grmjelo: 'Štef! Štef!' Nijemci su bili brzi i pokretljivi, a Zagrepčani – još brži i s još munjevitijim akcijama. Glavni organizator i duhovni začetnih svih napada bio je upravo Lamza. Roling, varka tijela, lopta kroz noge pa bijeg... Navijači su ga na ramenima iznijeli s terena.

Dugogodišnji novinar, odvjetnik i dužnosnik Gradjanskog, Jerko Šimić, tada je ustvrdio: - Gledao sam sve velike nogometaše, od Ice Hitreca do danas, ali takvu igru na zagrebačkom igralištu još nitko nikada nije pružio.

Lamza je igrao gotovo sve: u ranim je sisačkim danima bio u obrani, kasnije je preselio u ulogu beka, znao je biti i krilo, igrao je i zadnjeg i prednjeg veznog, bio i paker i strijelac. Imao je jedinstveni dribling, snažan i eksplozivan start, dobar udarac objema nogama, naglašeni smisao za kombinatoriku... Novinari su tada primijetili: - Lamza ima majstorski dribling, na prostoru poštanske marke okretao je oko sebe suparnike, a lopte dijelio lakoćom. Takve krivulje, izvrsni felševi... Uzalud je bilo pokušati presjeći Lamzino proigravanje, kao da je lopta, rugajući se, obilazila suparničke noge.

Malo je, doduše, nedostajalo da još u ranijoj fazi karijere napusti Maksimir. Na nagovor poznatoga austrijskoga trenera Maxa Merkela, koji je tada vodio momčad Münchena 1860, Lamza je krajem 1963. godine, zajedno sa suigračem iz Dinama, Željkom Perušićem, otišao u Njemačku. Sukladno pravilima, trebali su pauzirati godinu dana kako bi stekli pravo nastupa za „zehcigere“. Lamza se, ipak, vratio nakon pet mjeseci.

S Dinamom je zaigrao u finalu Kupa velesajamskih gradova 1963. godine, a četiri sezone kasnije i osvojio pokal. Dvaput je bio pobjednik jugoslavenskoga Kupa, 1963. i 1965. Za plave je odigrao 281 utakmicu i postigao 72 pogotka. Nakon godinu dana pauze uvjetovane ozljedom nakon pada s balkona, kratko je igrao za Rijeku, Zagreb, potom francuski Chateauroux te, naposljetku, za Croatiju Melbourne. Upisao je i sedam nastupa za jugoslavensku reprezentaciju. Kasnije je bio trener u Dinamovoj školi.

Informacije o posljednjem ispraćaju i komemoraciji za legendu kluba bit će poznate naknadno.

GNK Dinamo ovom prilikom izražava duboku i iskrenu sućut obitelji i prijateljima našega nezaboravnog Stjepana Lamze.'