PREŽIVJELI IZ MASAKRA U BOROVU SELU: Gledao sam Stanimirovića kako puca po hrvatskim policajcima i prijavio ga DORH-u
Pobunjeni hrvatski Srbi ( kako se obično piše, a zapravo treba pisati i govoriti “srpski teroristi ” jer je, po svim definicijama, od Encikopledije Britanike do Vojne enciklopedije Jugoslavije, to terorizam ) 2. svibnja 1991. u zasjedi su dočekali hrvatske policajce u Borovu Selu i napravili pokolj. Najstariji policajac je imao 36, a najmlađi tek 20 godina.
Neposredan povod masakru u Borovu bilo je incident koji se dogodio noć ranije. Četiri patrolna policajca osječke PU primijetili su u Borovu izvješenu jugoslavensku zastavu. Stali su, skinuli zastavu savezne države i postavili hrvatsku. Dok su postavljali hrvatsku zastavu na njih su zapucali nepoznati napadači.
Dvojica policajaca uspjeli su ranjeni pobjeći autom, a dvojicu su zarobili srpski pobunjenici
Nakon toga, načelnik osječke policije Josip Reihl-Kir i načelnik vinkovačke policije Josip Džaja pregovaraju s Vukašinom Šoškočaninom o puštanju zatočenih policajaca. Pregovori propadaju i odlučeno je da se policajci oslobode policijskom akcijom.
Robert Bosak iz Vinkovaca jedan je od hrvatskih policajaca koji su preživjeli masakr u Borovu Selu.
– Bio sam pripadnik PU vinkovačke, ali raspoređen u ATJ Lučko. Toga sam dana slučajno bio u Vukovaru jer sam s prijateljem došao po plaću. Tu smo čuli da će biti akcija na Borovo i pitali smo da li možemo i mi. Zapovjednik Bošnjak je odbio ali smo prijatelj i ja uzeli od kolega gornji dio maskirne uniforme i odlučili otići pomoći. Imali smo svoje oružje.
Kada su busevi ušli u selo, krenuli smo za njima pješke. Pridružila nam se skupina lokalnih Srba koji su nas pitali odakle smo, a ja sam rekao iz Pančeva. Oni su rekli da su iz Šapca i ‘ajmo brzo, došle su Ustaše’. Kad smo krenuli prema centru čuli su se pucnjevi i shvatio sam da je stvar krenula loše za one na ulazu koji su već bili pod rafalima. Uskoro je počela pucnjava i na autobuse” prepričao je svojedobno za 24 sata.
– Prijatelj i ja smo došli do kafića San Marino i upali u njega. Tu je bio Jovan Ajduković, kojega tada nisam znao i još šest civila. Imali su oružje ali nisu shvatili da smo mi hrvatski policajci pa smo ih razoružali i svezali lisicama. Kolega i ja smo gledali kako pucaju na naše dečke i one ranjene na cesti. Bili smo nemoćni pomoći im, ispričao je Bosak i spomenuo šokantu priču o Vojislavu Stanimiroviću.
– U jednom trenutku preko puta mene pojavio se Vojislav Stanimirović s papovkom. Pucao je prema našim dečkima. Rekao sam to u državnom odvjetništvu na saslušanju, ali on nije bio optužen – ispričao je Robert Bosak umirovljeni branitelj, danas magistar politologije.
Skriveni u haustoru jedne kuće, on i prijatelj vidjeli su kako se dvadesetorica pobunjenika iživljavaju nad ranjenim Josipom Culejem. Dokrajčili su ga udarcem sjekirom u glavu.
Tijekom povlačenja iz sela, Robert Bosak je naišao na ranjenog kolegu Dinka Sabljića iz Otoka. Imao je prostrijelnu ranu prsa i jako je krvario.
– Ležao sam krvav u teretnoj stanici gdje su me kolege dovukle nakon ranjavanja. Svi su bili po kanalima i skriveni u polju. Bio sam siguran da ću tu umrijeti. Odjednom je došao Bosak i rekao da ne pucam, da je on naš i da će me pokušati izvući.
Donio je neku deku, stavio me u nju i počeo vući kroz šipražje i polje sve do izlaza iz sela i nekog auta. Bio je stvarno hrabar jer su oko nas fijukali meci. Stavio me je u auto i odvezao u vukovarsku bolnicu gdje nisu ni znali što se događa pa me nisu htjeli primiti. Bosak je rekao portiru i doktoru da će ih ubiti ako me ne prime pa su me tek onda zakrpali. Definitivno me je spasio od sigurne smrti – prisjetio se umirovljeni policajac i ratni vojni invalid Dinko Sabljić.
Hrvatski policajci ubijeni u zasjedi u Borovu Selu 2.svibnja 1991. godine: Stipan Bošnjak, Antun Grbavac, Josip Culej, Mladen Šarić, Zdenko Perica, Zoran Grašić, Ivica Vučić, Luka Crnković, Marinko Petrušić, Janko Čović, Željko Hrala, Mladen Čatić.
Vođi srpskih terorista iz Borova Vukašinu Šoškočaninu u Borovu je postavljen spomenik i danas hrvatskim vlastima ne smeta.
M. Marković/Maxportal/Foto: press
