‘PRIJE ĆE MILE MARTIĆ DOBITI ULICU U ZAGREBU!’ Holjevac o ‘etnobiznismenu’: ‘Nama nenormalnima to smeta već odavno, još kad liberalnima nije smetalo’

PLENKOVIĆEVO IZMOTAVANJE: Ne vidim, ne čujem, ne znam i ne poznam
Nije ni Plenković tako daleko od Tomaševića kako bi se moglo pomisliti. Bar ne karakterno. I njemu stalno nešto podmeću. Odnosno, HDZ-u. Pa im sad podmeću da je 24-godišnji sin HDZ-ova zastupnika Filipa Mihalića, Anđelko Mihalić, muljao na uvozu covid-testova. I da je njegova tvrtka milijunske poslove s državom dobivala zato što mu tata zastupnik ima veze, a ne zato što je kao jedva punoljetan zapravo bio poslovni genij. I da mali vozi Lamborghini ne zato što je nešto posebno sposoban, nego zato što je lupež, usto prethodno osuđivan za krivotvorenje, a optužen za još štošta.
Kao i obično, premijer je rekao kako “nikad za čovjeka nije čuo” (“draga, ne znam zašto mi ta žena šalje poruke, uopće je ne poznajem”), što je njegova uobičajena mantra. “Ne poznajem ga”, “nikad ga nisam vidio”, “nisam odavde”, takve stvari. Potom slijedi “pa i drugi kradu, zašto njih ne prozivate”, a na kraju ide onaj dio “nećemo sad o tome, ajmo malo o tome kako smo lijepi i pametni i kako smo sagradili ovo, ugovorili ono i omogućili građanima ono treće”.
I tako je bilo i ovaj put: “Ne znam, ovdje u Rijeci je bio slučaj sortirnice i SDP-ovih članova pa nisam čuo da se govorilo SDP-ov sin. Pitajte nekoga tko o tome nešto zna. Ja o tome ne znam ništa. Postaje već prozirno da se HDZ-u priljepljuju ovakve stvari. Već mi je dosta toga. To stalno ubacivanje da je netko HDZ-ov, a kad nije HDZ-ov, onda je poduzetnik, pročelnik”, rekao je Plenković.
Ima u tome istine, ali “nedostaje kontekst”. Istina, to spominjanje možda ne bi bilo fer da je mali “pao” zbog nečeg što nema veze s članstvom njegova oca u HDZ-u, kad se već ne spominje kad nije HDZ u pitanju. Ali ono za što je on optužen ima SVAKE veze s tim što mu je otac u partiji, jer mali inače nikad ne bi dobio taj lukrativni posao s državom. S obzirom na svoj dosje, ne bi dobio ni posao prodavača novina na kiosku. No vjerujem Plenkoviću kad kaže da mu je te priče da HDZ-ovci kradu već dosta. I nama je toga već dosta. A “pa kradu i drugi” najgori je mogući izgovor u danoj situaciji, pa makar te druge novinari i ne prozivali. To ne amnestira organizaciju.
Na kraju, ipak, ne mogu ne primijetiti da isti ljudi koji ismijavaju Plenkovića zbog tako neinteligentnog izmotavanja, odnosno tvrdnje da mu “podmeću”, apsolutno vjeruju da netko podmeće Tomaševiću. A oni pak koji ismijavaju Tomaševića zbog teorija zavjera vjeruju drugu i vođi A. P.-u. Ako ništa, Hrvati su lojalni partiji, svatko svojoj. Lopov, ali naš.
UVIJEK JEDNO TE ISTO: Kad ćeš osuditi raketiranje Zagreba
Kako se vremena mijenjaju! Ponekad čak i nabolje. Ako bi se prije desetak, petnaest godina javna osoba drznula javno kritizirati Milorada Pupovca, bila bi izložena prijekornim pogledima “intelektualaca” i suočena s optužbama za ustašluk. Milorad je vješto okrenuo priču i Srbe nakon rata uspješno prikazao kao “žrtve etničkog čišćenja”, a Domovinski se rat dugo spominjao samo uz neizostavno spominjanje hrvatskih ratnih zločina. No odavno je već pročitana knjiga, još otkad ga je Josipović, inače ne baš neki veliki domoljub, u trenutku lucidnosti nazvao “etnobiznismenom”, što je do danas ostao najtočniji opis. Milorad je, međutim, nastavio s pozicije moralnog arbitra napadati sve i svakoga u Hrvatskoj pa je tako opet, uoči godišnjice Bljeska, preko Novosti pravdao četničiju tumačeći da je Bljesak započeo ratnim zločinom Hrvata u Medarima, za koji nitko nije odgovarao, i lupetao o etničkom čišćenju. Što nije dobro sjelo Milanoviću, koji mu je poručio da ne lupeta više. Da, znam, kad Milanović kaže nekom da lupeta, ali ovaj put je primjereno.
“Oni i dalje lupetaju o etničkom čišćenju u Hrvatskoj, genocidu. E, dosta više”, poručio je. “Užasna nesigurnost, gomila netočnosti, broj stradalih u Jasenovcu, etničko čišćenje, to slušamo od Pupovca u Saboru. Meni to smeta, ako meni to smeta, onda smeta svakom prosječnom, liberalnom Hrvatu, a takva je većina.” Nama nenormalnima smeta već odavno, još kad normalnima i liberalnima nije smetalo. No, da, valja se osvrnuti na Novosti. Na dan raketiranja Zagreba, ratnog zločina koji je za sobom ostavio sedmero mrtvih, balerine nogu presječenih gelerima i ranjenu djecu u Klaićevoj, Novosti se ni jednom riječju ne osvrću na taj zločin. Glavne teme su ustaški zločini iz Drugoga svjetskog rata, spomenik ustašama (HOS-u) u Splitu i slično. Nikad, ni jedne godine, bar ja nisam primijetio, Novosti se ne osvrnu ni na jedan srpski ratni zločin. Na godišnjicu Ovčare lupaju o genocidu u Jasenovcu, na godišnjicu Srebrenice o Aleksandri Zec, na godišnjicu raketiranja Zagreba oni pišu o – žrtvama Bljeska! I o tome da u Vukovaru nema dovoljno ulica nazvanih po Srbima.
Istodobno, Milorad očekuje da Hrvati izražavaju kajanje, koje kod njegove strane sustavno izostaje, na svaki datum kad je bilo gdje neki Srbin stradao u bilo kojem ratu. “Nacistički poklič, uklesan u kamenu, napokon je postao neosporni element gradskoga spomeničkog dekora. Sretno se srodio s okolišem. Priča o splitskom ustaškom monumentu perfektno ilustrira karakter i dinamiku odnosa između hrvatskog fašizma i njegovih lažnih protivnika”, tako počinje tekst Viktora Ivančića objavljen u Novostima na dan raketiranja Zagreba.
Istina je, međutim, da priča o Pupovcu, koji se sretno srodio s hrvatskim političkim okolišem, i njegovim Novostima, perfektno ilustrira karakter i dinamiku odnosa između srpskog fašizma (četništva) i njegovih lažnih protivnika, a u stvarnosti zaštitnika, kakav je Pupovac.
On je lani iz Vukovara poručio Milanoviću: “Ako čovjek nema empatije za stradanje drugih ljudi, treba se suzdržati od toga da to pokaže.” Možda je vrijeme da je on pokaže, i “njegovi” Srbi. Dakle, u nadi da ću jednog dana u Novostima naići na jasnu i nedvosmislenu osudu srpskih ratnih zločina, prigodom bilo koje obljetnice istih, pratit ću ih i dalje. Ali nekako mi se čini da ćemo prije doživjeti prijedlog da Mile Martić dobije ulicu u Zagrebu. Zašto ne, uostalom, pobio je puno manje Zagrepčana od Milke Planinc i Tita. Samo sedmero.
ČIJA JE STVARNO JAHTA: Kako ekipa uopće izdaje diplome
Mutna prošlotjedna priča o jahti, brodici, kako vam drago, koju je Geodetski fakultet u Zagrebu nabavio “za istraživanja podmorja” (za istraživanje ruda i gubljenje vremena, sjetit će se stariji Alana Forda), dobila je nastavak. Tada mi je pala u oči nelogičnost da je cijena po kojoj je brodica prodana fakultetu očito osjetno niža od tržišne – a kod namještenih natječaja, što ovaj očito jest, obično je viša. Stvar je, izgleda, razjašnjena – novinari Telegrama uspjeli su pronaći oglase kojima se ta ista brodica u sezoni – renta turistima! Za sitniš od 3400 eura tjedno, što jest tržišna cijena.
Kvaka je u tome da jahtu nije rentao fakultet – nego Grginich Yachting, tvrtka koja je “Mirakul 30 Orku” i proizvela i navodno je prodala fakultetu, a za europski novac. To, naravno, objašnjava nižu cijenu i namješteni natječaj. Nije teško zaključiti kako su se lukavci s fakulteta i oni iz Grginich Yachtinga dogovorili kako će preveslati EU za novac. Prodaja je zapravo fiktivna, a novac za “Orku” se lijepo podijelio. Po starom hrvatskom receptu, pola meni, pola tebi, pola Bagi. Naravno, čim je priča dospjela u javnost, oglas je isti čas izbrisan, ali eto, internet pamti, uvijek se stvari daju izvući iz nekog cashea, arhive.
S fakulteta su potom ustvrdili kako to “nije isti brod”, iako ima isto ime na krmi, isti je model i iste je boje. Posve u skladu s njihovim lošim lažima od prošlog tjedna, kad su tvrdili da to uopće nije brod za ljetovanje, i s loše namještenim natječajem, kad je za “istraživački brod” najvažnija stvar u natječaju bio broj kreveta i širina od točno 3,03 metra. Treba se zapitati kako ta ekipa uopće izdaje diplome i postoji li i tu mogućnost kakvog “financijskog aranžmana”. Možda bi, osim istrage gdje je završio novac EU-a, koju će Laura sasvim sigurno provesti, trebalo pretresti i diplome koje je izdao veseli dvojac, profesor Boško Pribičević i dekan Almin Đapo. Ne bih se čudio da su dečki odlučili uvozne diplome iz BiH, s Arizona pijace, zamijeniti domaćim, jednako dostupnim proizvodom. Kakva nam je akademska zajednica, zapravo nam je još i dobro.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav Portala Dnevnih Novosti
Izvor:dnevno.hr/Foto:fah
Autor: Marcel Holjevac/7dnevno



