Pronalazimo žrtve, ali ne i krvnike: Dokle će zločinci Domovinskog rata biti nedodirljivi

Ubijeni branitelji i civili još se i nađu, ali ne i njihovi krvnici

Nakon što su prigodom identifikacije posmrtnih ostataka, nakon toliko godina neizvjesnosti i čekanja, pronađeni posmrtni ostaci junaka hrvatskog obrambenog Domovinskog rata Jeana-Michelina Nicoliera, francuskog državljanina koji je, za razliku od ne malog broja hrvatskih dezertera, došao i ostao braniti Hrvatsku, barem bi u Vukovaru trebalo proglasiti dan žalosti.

Uz ovog HOS-ovca, pronađene su i kosti još trojice hrvatskih junaka. U posljednje vrijeme, zahvaljujući angažiranju potpredsjednika hrvatske Vlade i ministra Tome Medveda, sve češće se otkrivaju posmrtni ostaci hrvatskih branitelja. Ipak, još uvijek tražimo blizu 1800 Hrvata za koje Srbi znaju gdje su pokopani, ali to ne žele otkriti.

Tko su ubojice?

Kako svaki zločin ima svog počinitelja, tako se i ovog puta postavlja pitanje – tko je ubio sve te ljude? Posmrtni ostaci su pronađeni, ali zločinaca „nema“. Neki su pobjegli u Srbiju ili Crnu Goru, a drugi i dalje žive među nama.

Mnogi se pitaju zašto se ranijih godina nisu pronalazili toliki ubijeni. Odgovor vjerojatno leži u činjenici da ih se nije dovoljno tražilo – ili su se tražili tako da ih se ne pronađe.

Kada se otkriju kosti poginulih, to se, kao i u ovom slučaju, s pravom objavljuje kao velika vijest i uspjeh. No, s druge strane, ni nakon toliko godina ne znamo tko su ubojice, imaju li oni imena i prezimena.

Odgovornost i šutnja

Pupovčevo Srpsko narodno vijeće (SNV) moglo bi, pa i trebalo pomoći u otkrivanju srpskih i drugih zločinaca. Umjesto toga, SNV se iznova bavi žrtvama, koje, na zgražanje mnogih, relativno često proglašava čak i – zločincima.

Vrijeme je da Hrvatska zatraži i dokumentaciju koju su okupatori iz vukovarske bolnice odnijeli u Beograd. Jer, uz traženje kostiju ubijenih – koje se nazivaju „nestalima“ – paralelno se moraju tražiti i počinitelji. Tim više što do danas ni jedan srpski zločinac iz Domovinskog rata, koji je bio na visokim vojnim i političkim dužnostima, nije odgovarao.

Ako postoji arhiv kriminalaca, prostitutki i pedofila – zašto ne postoji i popis ratnih zločinaca, agresora na Hrvatsku?

Vukovarska tragedija

Valja se stalno podsjećati da je Vukovar doživio strašnu sudbinu. Tamo je tijekom hrvatskog obrambenog Domovinskog rata izvršen genocid, ekocid i kulturocid. Nakon četiri mjeseca krvavog otpora srpskim i jugoslavenskim hordama, Miloševićevim teroristima, grad je sravnjen sa zemljom, a stanovništvo protjerano ili ubijeno.

Još su u sjećanju televizijske snimke ratnog zločinca Veselina Šljivančanina, kako s ponosom i crvenom petokrakom ulazi u vukovarsku bolnicu, zajedno s pijanim i raspjevanim četnicima. Bilo je to 18. studenoga 1991. godine.

Tada je u nepreglednoj koloni prognanika bila i mala Željka Jurić, koju pamtimo po plavom kaputiću i suznim očima. Mnogi iz te kolone nikada se nisu vratili.

Memorijalno groblje žrtava Domovinskog rata u Vukovaru prekriveno je bijelim križevima – njih čak 938. Tamo je smještena i najveća grobnica u Europi nakon Drugog svjetskog rata. Tu su pokopani sinovi Kate Šoljić, suprug i sin Blage Zadre, brojne obitelji... Vukovar će još dugo plakati.

Sjećanje i ponos

Svake godine, 18. studenoga, Vukovar posjećuju tisuće ljudi iz cijele Hrvatske kako bi dostojno obilježili dan pada Grada heroja. Iako to nije dan pobjede, on jest dan ponosa – jer je bitka za Vukovar postala simbol hrvatskog otpora nadmoćnijem neprijatelju.

Hrvatska mladež, odlazeći u Vukovar, svjedoči vjeru i spremnost da bude dostojna onih koji su izvojevali slobodu, ostvarenu pod vodstvom dr. Franje Tuđmana – čovjeka koji je znao kako oduprijeti se i poraziti srpske teroriste te izvesti hrvatski narod iz mraka Jugoslavije na svjetlo slobode.

Grad koji se diže

Danas se Vukovar polako oporavlja. Mnoge su kuće obnovljene, ljudi se vraćaju, žele živjeti i raditi u svome gradu. Na strašne trenutke rata neprestano podsjeća Ovčara – mjesto na kojem su ubijeni brojni ranjenici i civili odvedeni iz bolnice.

Podsjeća i vukovarski vodotoranj, simbol otpora i opstojnosti, te mnogi drugi objekti poput tvornice Borovo – opljačkane i uništene. Godinama nakon rata u Vukovaru se nisu čule ptice; danas se u parkovima ponovno čuje njihov pjev. Život se vraća, ali Vukovar nikada neće biti isti.

Predugo su njegovi stanovnici živjeli u paklu stotina tisuća projektila. Oni koji su preživjeli svjedoče o junaštvu i patnji onih koji su ostali do kraja. Branitelji Vukovara, kao i svi koji su im došli pomoći, nisu žalili svoje živote. Zadržavajući neprijatelja, omogućili su stvaranje hrvatske vojske i obranu države.

Vukovar treba i dalje obnavljati – ne samo građevinama, nego i dušom. Treba ga voljeti, kao što su ga voljeli oni koji su ga branili – poput neprežaljenog Jeana-Michela Nicoliera i brojnih drugih junaka.

Mladen Pavković
Predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)