Protiv Škore se vodi najveća DEZINFORMACIJSKA KAMPANJA u povijesti hrvatske politike

Nakon što je danas N1 TV pokušala objasniti gledateljima kako maturanti zvižde Škori, na što su oni odgovorili pjevanjem njegove pjesme, mediji su svejedno stvar izvrnuli u “maturanti izviždali Škoru”. Maturanti inače na proslavi mature – zvižde, to je dio rituala. Ali to ne znači da zvižde nekom.

Domovinski pokret je danas ponovno pokušao postaviti pitanja o tome tko, zašto, i u kojem iznosu financira platformu “Možemo!”, što je tema koja bi inače bila prvorazredni skandal u predizbornoj kampanji – kad mediji ne bi bili toliko očito navijački raspoloženi, pa sve te upite komentirali s gretoidnim “Kako se usuđujete”: “Optužuju, pa još i bez dokaza”, iako su dokazi predočeni crno na bijelo. Da stvar bude veća tragikomedija, oni koje je Grad Zagreb godinama obilno donirao – prozivaju Škoru jer je s Gradom Zagrebom, kao poduzetnik, poslovao?! I to uglavnom na svoju štetu!

Na sve iz “Možemo!” odgovaraju durenjem i protuoptžbama za “huškanje”: Dakle, Tomašević je kupio prvi stan bez kune kredita u ranim dvadesetima, vozi Volvo kojeg je tek naknadno unio u imovinsku karticu a pred kamerama bicikl, samo(ne)zaposlen je na plaći od nekih 26 tisuća kuna u nevladinoj udruzi koja se predstavlja kao institut, a godinama je vodio Zelenu akciju financiranu sve do 2020. (dokumenti su jasni, čak se i sam lani bunio da su mu ukinuli financiranje!) od “mrskog lopova Bandića” i krupnog kapitala, kojeg inače navodno prezire i u programu zaziva socijalističke politike: Reklo bi se da ima prilično poduzetničkog duha, za nekog tko inače prezire privatno poduzetništvo i kapitalizam. Uz sve to, tu su i nevjerojatni iznosi za službena putovanja za petoro stalnih zaposlenika “Instituta”. Sveukupno, radi se o preko sto milijuna kuna koje su udruge povezane s platformom “Možemo!” užicale od grada, međunarodnih organizacija za “širenje ljudskih prava i demokracije”, koje su nerijetko paravan obavještajnih službi i sredstva širenja kulturnog imperijalizma, i sumnjivih burzovnih špekulanata koji, kako je poznato, nerijetko “reinvestiraju”, neki bi rekli peru, svoj novac upravo preko “nevladinih udruga” (a taj se novac odbija od poreza!).

Što je tu sporno? Naoko, ništa: Udruge civilnog društva smiju uzimati donacije kako iz proračuna države, tako iz proračuna grada i iz inozemstva, od pravnih i fizičkih osoba. No ako te udruge tim novcem osnuju i financiraju političku stranku, krše zakon: Financiranje stranaka je zakonom posve drukčije riješeno od financiranja udruga!

Ono što je posebno sporno je, što je prema podacima Domovinskog pokreta, velik dio tog novca otišao samim članovima udruga za plaće i službena putovanja – dakle, radi se de facto o izvlačenju novca poreznih obveznika u privatne džepove, za prodavanje ideološke magle, bila ona i zelena! “Ekipa koja se krije iza Platforme Možemo! nije nikakva mlada grupa entuzijasta koja donosi promjene, već dobro organizirana skupina koja već deset godina isisava na najgori mogući, parazitski način naš novac, novac poreznih obveznika”, kazao je danas organizacijski tajnik Domovinskog pokreta Darijo Žepina.

Očito, ništa tu nije sporno novinarima – iako niti Tito nije imao takav tretman u medijima! Oni, umjesto da to istraže, postavljaju protupitanja poput “pa zar se ne financira na sličan način i udruga Vigilare Vice Batarela!” Pa udruga Vigilare nije politička platforma, ne izlazi na izbore! Kad bi to uradila, svakako bi ti novinari prvi postavili pitanje legalnosti financiranja!

Dakle, s jedne strane imamo patetične namještene sličice u stilu sovjetske lakirovke, Tomaševića kako sam vozi bicikl po nasipu (fotograf je tu slučajno), s časnom sestrom i peruankom s djetetom: Prava multikulti idila, nimalo namještena. Svi se oni voze javnim prijevozom, poanta je! On je ekološki odsviješten, vozi se bicikom i taksijem, dok onima koji moraju voziti okolo malu djecu i ne rade u nevladinom sektoru bicikl ne dolazi u obzir zbog obiteljskih potreba, a taksi je skup (i ne vozi malu djecu bez stolice, treba ga naručiti sat ranije, ali tko od njih uopće ima djecu da bi to znao, pa što ih briga ako će otežati život onima kojima auto stvarno treba? Ionako će tuđa djeca raditi za njihove mirovine!)

S druge, Nema što Škori nisu pretresli mediji! Od trenutka kad se pojavio na političkoj sceni pretresa mu se bračni krevet, piše o njemu gadarije, seciraju se poslovi – nema tu ničeg ilegalnog, ali eto – nije za medije huškanje kad se kaže da mu je “žena srpkinja”, nego kad on pita odakle se financira Možemo!, što je posve legitimno pitanje u kampanji! Ili kad problematizira ideologiju suparničke strane, što je ne samo legitimno nego nužno u svakoj kampanji, kako bi se znalo tko gdje stoji!

Nije on usamljen primjer  – ali je najočitiji. Sjeća li se još tko Mije Crnoje i barake radi koje je morao dati ostavku na ministarsko mjesto, iako je ispalo da je sve po zakonu? Stan Vili Matule i način na koji ga je dobio, ili odakle je mladi Tomašević platio u gotovini svoj prvi stan, nisu sporni: Pita se Tomaševića, “Jelda tu nema ničeg spornog?” “Naravno da ne!”, odgovara Tomašević. Slučaj zaključen! Ili, kad gospođa na tržnici koja prodaje povrće primijeti da Tomaševića prate tri policajca dok šeće Dolcem i pita kog se boji, kažu, “ma ne, gdje vi vidite policajce”. Nije to što vidite!