PSI RATA OPET LAJU MORINJ KAO OGLEDALO NEMIRA
Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista
(Istina o Morinju nije političko pitanje nego pitanje časti)
Oglasili su se opet psi rata. Nikada nijesu naučili da ćute pred istinom, niti da se postide pred sjenima svojih zabluda. Njihove riječi, surove i prijeteće, bude ranu prošlosti koja krvari svaki put kad je istina pogleda u oči. Desetog oktobra, ispred nekadašnjeg logora u Morinju, đe su nekad Hrvati lišavani slobode čekali pravdu i zaborav, progovorili su oni koji bi da zaborav pretvore u opravdanje, a sramotu u ponos. Govore glasno, jer samo tako mogu nadglasati ono što su davno izgubili ISTINU. Pozivaju se na pravdu, a gaze je pod nogama. Njima je istorija oružje, a istina neprijatelj.
Danas se, pod maskom „pravde“, zatire trag prošlosti ali ono što se zatire, uvijek se vraća, još mračnije i dublje, kao rana koja odbija da zaraste. Morinj ne ćuti. On diše kroz govor istine i pamti umjesto onih koji bi da zaborave.
„Zločin koji se poriče postaje ponovljen zločin.“ To je istina koju su neki u Crnoj Gori zaboravili, a drugi pokušavaju da zatrpaju zabludama i mitinzima. Na istom mjestu đe je patnja postala mjerna jedinica ljudskog pada, danas se pod plaštom „pravde“, pokušava se zatrti pamćenje naroda. Okupljeni su kažu, da brane istinu a zapravo je gaze. Govore da se u Morinju nije desio ratni zločin. Govore da su svi koji to tvrde lažovi. Govore s uvjerenjem onih koji su zaboravili kako zvuči istina kada se izgovori iz čistog srca, bez mržnje i interesa. I svaki njihov glas, svaka rečenica izrečena s podignutim prstom, (ili tri) ne odjekuje kao hrabrost nego kao kukavičluk onih koji se boje ogledala svoje sramne prošlosti.
Morinj nije mit, niti politička konstrukcija. To je stvarnost upisana u arhive, u presude, u suze onih koji su preživjeli. Logor u Morinju jeste dokaz da je i u Crnoj Gori, kao i svuda đe je rat bio sintagma (srpskog sveta) bilo i zločina, i nepravde, i neljudskosti. A priznati to nije izdaja. To je civilizacijski čin. To je ono što razlikuje narod koji sazrijeva od naroda koji ponavlja svoje greške. Samo obuzeti velikosrpskim ideologijama mogu se rugati žrtvama i nazivati njihovu patnju izmišljotinom, a bol propagandom.
Protest održan 10. oktobra nije bio čin śećanja, već čin poniženja. Ispod zastava i parola, ispod lažnog patriotizma i zveckanja riječima, skrivala se poruka mržnje. Kad bivši isljednik iz logora kaže da „lažu svi koji tvrde da je u Morinju bilo zločina“, on ne brani Crnu Goru. On je sramoti. Kad sveštenik poziva da se „izbaci gamad“ i da „nas moraju slušati jer smo im mi posao dali“, to nije propovijed, to je ruganje upućeno vjeri i razumu. Kad političari najavljuju da će čekićem razbiti spomen-ploču, oni ne razbijaju spomen-ploču, nego udaraju po istini, po sśećanju, po ljuckosti.
Crna Gora nije i ne smije biti zemlja zaborava. Ona mora biti zemlja śećanja, onog śećanja koje nas uči da ne ponovimo zlo. Morinj, koliko god ga neko pokušavao, zatrti u kolektivnom śećanju ostaje opomena o tome šta su ljudi jedni drugima učinili i koliko su brzo spremni da to zaborave. Nema pomirenja bez istine, nema slobode bez priznanja, nema budućnosti na laži.
Zato ovaj protest, i svi koji ga slijede, ne svjedoče o snazi naroda nego o njegovoj slabosti. O strahu da se pogleda u lice sopstvenom grijehu. O nespremnosti da se raskine s demonima prošlosti. I dok psi rata laju, dok politički oportunisti traže svoje minute slave nad kostima istorije, Crna Gora mora ostati na strani onih koji vjeruju da se domovina ne brani poricanjem zločina, već sposobnošću da se nikad više ne ponovi. Morinj je naše ogledalo. U njemu vidimo i ono što bismo najradije sakrili. Ali samo ako ga pogledamo bez straha, moći ćemo reći da smo preživjeli ne samo rat, nego i ono što dolazi poslije rata mir, koji očigledno zna biti teži od svake bitke.
„Kada bismo znali strahotu i težinu laži, progonili bismo je ognjem prije nego druge zločine.“ Onore de Balzak. Lijepo je to rekao Balzak, davno, ali kao da je mislio na nas. Morinj nas podśeća da istina nije pitanje mišljenja, već moralne odgovornosti. Da je zločin zločin, ma kako ga ko pokušao prećutati je da ih ponovi. Neka zato Morinj ostane kao opomena, a ne kao rana koja se stalno otvara. Neka ostane mjesto sjećanja, ne negiranja. Jer narod koji pokuša da zaboravi istinu, gubi i dušu i budućnost. A laž, ma koliko puta ponovljena, ne može postati istina. Može samo postati sramota.
