Pupovac relativizira, Prosvjeta provocira, a račune plaća Hrvatska

OD SPLITA DO GRAČACA – KULTURA KAO PARAVAN, PROVOKACIJA KAO METODA

Vukobratovićeve diverzije uz Pupovčev blagoslov: kako je SKD Prosvjeta od „kulturne“ institucije postala politički detonator

Od trenutka kada je Nikola Vukobratović krajem 2024. preuzeo Srpsko kulturno društvo Prosvjeta, ta se organizacija iz mjeseca u mjesec pojavljuje u središtu skandala koji s kulturom imaju sve manje veze, a s političkim provokacijama sve više. Uz punu političku zaštitu Milorad Pupovac, Prosvjeta se pretvara u instrument testiranja granica – društvenih, povijesnih i sigurnosnih – dok se svaka reakcija hrvatske javnosti automatski proglašava „fašizmom“.

Ovo više nije niz slučajnosti. Ovo je obrazac.

Od „kulturne baštine“ do ideološkog inženjeringa

SKD Prosvjeta ima dugu povijest i formalno se poziva na zajedništvo i dijalog. No Prosvjeta 2025./2026. pod Vukobratovićem nema veze s tom tradicijom. Riječ je o organizaciji koja planski bira vrijeme, mjesto i sadržaj događanja kako bi izazvala reakciju – a zatim tu reakciju politički kapitalizirala.

Studeni. Split. Grad koji u tom mjesecu nosi duboko ratno sjećanje. Upravo tada Prosvjeta organizira „Dane srpske kulture“. Kad građani mirno iskažu nezadovoljstvo – slijedi lavina optužbi o „fašizaciji Hrvatske“, uz dolazak Pupovca, moralne lekcije Vlade i orkestriranu medijsku histeriju.

Cvrtila upozorava: ništa od ovoga nije slučajno

Ključno pitanje postavio je Željko Cvrtila:
je li slučajno da su navijači znali za događaj, tko je informaciju pustio i kome je odgovaralo da se incident dogodi?
To pitanje nitko iz Prosvjete i SNV-a nikada nije ozbiljno demantirao. Jer odgovor je neugodan.

Izložba, Memorandum i svjesna manipulacija

Samo nekoliko dana kasnije – Zagreb. Izložba o Dejanu Medakoviću, generalnom sekretaru SANU-a u vrijeme nastanka Memoranduma. Ta činjenica se prešućuje. Kad javnost reagira, Pupovac opet okreće pilu: problem nisu sadržaj, kontekst ni povijesna odgovornost – problem su Hrvati koji „ne razumiju“.

Čak i političari ljevice povlače se kad shvate o kome je riječ. No Prosvjeta ide dalje, bez trunke samokritike.

Vukovar: bez srama, bez osjećaja, bez granice

Vrhunac cinizma događa se u Vukovaru. Tjedan dana prije Dana sjećanja organizira se izložba o srpskoj „pobedi“ u Prvom svjetskom ratu, uz simboliku Natalijine ramonde – simbola koji je nosio i Ratko Mladić. Suorganizatori? ZVO i Generalni konzulat Srbije – doslovno preko puta vukovarske bolnice.

To nije kultura. To je poruka. I to vrlo jasna.

„Srpska veče“ i dvostruka mjerila

U Zagrebu se zabranjuju koncerti Marko Perković Thompson zbog „ekstremizma“, dok se istodobno na Zagrebačkom velesajmu izvode pjesme koje otvoreno slave velikosrpski narativ, Kosovo i Miloševićevu ideologiju. Za gradsku vlast – to nije problem. Za Pupovčeve Novosti – svaka kritika je „ustaška haranga“.

Dvostruki kriteriji više se ni ne skrivaju.

Gračac: otvoreno žalovanje za RSK

U Gračcu, na „Svetosavskoj akademiji“, gostuje gradonačelnik Banja Luke Draško Stanivuković koji javno žali za „Republikom Srpskom Krajinom“, svojata hrvatski teritorij i osuđuje „Bljesak“ i „Oluju“. Sve to prenose mediji SNV-a. Pupovac u Saboru – relativizira. Kaže: izborna kampanja u RS-u.

Drugim riječima: sve je dopušteno, dokle god dolazi s „naše strane“.

Skupština SNV-a: stvarnost po Pupovcu i Miloševiću

Na godišnjoj skupštini SNV-a, Boris Milošević tvrdi da je 2025. bila „loša za Srbe“, žali se na smanjenje financiranja Novosti, prešućujući da su ukupni proračunski prihodi najveći u povijesti. Kao glavni problem navodi – Thompsona i „radikalnu desnicu“.

Ni riječi o Gračacu. Ni riječi o Vukovaru. Ni riječi o Stanivukoviću.
Za SNV ne postoji provokacija – postoji samo „mržnja prema Srbima“.

Tko plaća „kulturu“ provokacije?

Na kraju ostaje podatak koji razotkriva razmjere problema:
1.458.087,50 eura – toliko su porezni obveznici platili aktivnosti SKD Prosvjete u 2025. godini.

Za što? Za sustavno izazivanje napetosti, političko podmetanje i vrijeđanje države u kojoj djeluju – uz stalnu ulogu žrtve.

Ovo više nije pitanje manjinskih prava. Ovo je pitanje odgovornosti, lojalnosti i elementarne političke higijene.
Kultura nije oružje. Povijest nije provokacija. A dijalog ne počinje vrijeđanjem žrtava.

Ako je ovo „kulturni rad“, onda Hrvatska ima ozbiljan problem – i s onima koji provociraju, i s onima koji to financiraju i relativiziraju.

A što nam Vukobratović sprema u 2026.?
Ako je suditi po dosadašnjem „opusu“ – ne kulturu, nego novu rundu političkog sukoba, jer mu se to dozvoli.