Rijetka fotografija bolne vukovarske istine: ‘Snimio sam hvatanje čovjeka u dvorištu’

Cijela Hrvatska duboko suosjeća sa mukama koje su Vukovarci prolazili puna tri mjeseca, a posebno sa tragedijom koja se dogodila u danima potpune opsade grada i njegova pada.

Ipak, oni koji nisu bili dijelom ovoga pakla, nisu u ratu pretrpjeli nikakve gubitke i nisu prošli slične situacije, unatoč suosjećanju ne mogu dovoljno shvatiti patnju ljudi koji su iz sekunde u sekundu gledali ravno smrti u oči.

Riječ je o trenucima u kojima nije vladao razum, već samo životinjski nagon za ubijanjem, pa je tako cijena ljudskog života bila ravna nuli, a preživljavanje je ovisilo o osobnim odlukama ljudi-zvijeri koji su tada imali moć odlučivati o životu i smrti.

Foto: Dragoljub Zamurović

O životu ili smrti odlučivale su sitnice

O tome hoće li netko biti ubijen, odlučivale su sitnice… Ukoliko bi četnici spazili nekoga u žutim “zengama”, šanse za preživljavanje bile su vrlo male, a logor najbolji mogući ishod. Bilo je dovoljno da netko od srpskih sugrađana koji su do toga dana dijelili skloništa sa Hrvatima pokaže prstom na jednog od svojih dojučerašnjih susjeda – i njegov bi život bio ugašen.

Arkan je, primjerice, u Borovu Naselju provjeravao nose li zarobljeni Hrvati maslinaste, duge vojne gaće. Oni koji su ih imali na sebi, nisu preživjeli. Te i takve trenutke uspio je zabilježiti srpski fotograf Dragoljub Zamurović koji je, između ostalih, autor naslovne fotografije na kojoj četnici samo djelomično odjeveni u uniforme, iz dvorišta izvode mladića u civilnoj odjeći.

“Još se puca, po ulicama i u dvorištima su leševi, iz podruma izvode i hapse ljude u žutim čizmama, zgrade su u plamenu, ali ima i onih ‘vojnika’ koji kradu sve što stignu.  Bilo gdje u gradu može se naići na nadrealne scene kao što je ova sa vojnikom na biciklu. U grad ulaze vojnici JNA, pripadnici raznih paravojnih formacija, dobrovoljci… Ulicama kruže tenkovi, iz mnogih prozora kulja plamen, povremeno odjekuju duži i kraći rafali. Leševi su svuda po gradu. Snimam hvatanje čovjeka koji se krio u dvorištu…”, napisao je Zamurović u svojoj monografiji.