Šalje li Haag poruku da je JNA bila mirotvorna institucija?

Potvrđivanjem prvostupanjske kazne doživotnog zatvora Ratku Mladiću zadovoljeni su civilizacijski standardi kakve Haaški tribunal nastoji promovirati od trenutka kada je započeo s radom. Bez Haaga i međunarodnog pritiska, počinitelji najkrupnijih ratnih zločina na prostoru nekadašnje Jugoslavije nikada ne bi bili dovučeni za uši i posjednuti na optuženičku klupu. I to je ono elementarno oko čega 2021. godine ne bi trebalo biti iskusije kada se govori o pravnoj ostavštini Haaga, bez obzira iz čijeg nacionalnog očišta to komentirali, a sve ostalo u vezi spomenutog tribunala podložno je kritičkoj obradi, diskusiji i propitivanjima, s obzirom da je praksa suda kroz proteklih dvadesetak godina rada obilovala kontroverzama, nejasnoćama, čudnim trenucima i zakulisnim igrama. U trenutku kada je haaška knjiga o Mladiću konačno zatvorena, u svjetskoj povjesnici – koju piše Haag, a ne povjesničari iz malih zemalja – ostaje zapisano samo to kako je Mladić glavni odgovorni urednik pokolja u Srebrenici.

Sve crtice iz njegove biografije prije toga su nevažne, prepuštene zubu vremena i zaboravu, kao što u vezi počinjenja zlodjela koja su mu se u Haagu stavila na teret ne postoji nitko i ništa bitno mimo njega! Međutim, nije Mladić pao s Marsa 1995., niti je njegov ratni put bio ograničen samo na Bosnu i Hercegovinu. Nije bio jedini u priči, niti je cijelo vrijeme glavni lik priče. U haaškoj ostavštini, nažalost, taj „drugi“ i „raniji“ Ratko Mladić, general-major JNA, načelnik štaba tzv. Kninskog korpusa, podređen general-pukovniku Blagoju Adžiću, 13. načelniku Generalštaba, jednostavno ne postoji. Kao što ne postoje niti zločini koji su se dogodili tamo gdje je on ratovao u svojstvu jugoslavenskog vojnika. I po tom pitanju, od dana 8. lipnja 2021., žrtve Mladićeve ratne kampanje u Hrvatskoj mogu samo uputiti vapaj u nebo, jer na kugli zemaljskoj dalje od Bregane i Bajakova nitko ih neće čuti, niti će komu biti odveć zanimljive.

„Crvena nit“

U epilogu haaškog procesa protiv Mladića, kao i u razočaravajuće blagom tretmanu Vukovara i Ovčare gdje su izrečene presude nekakvim majorima i ljudima iz trećeg ešalona, nazire se politički obojena „crvena nit“ koja je upravljala strategijom suda prema ex-jugoslavenskim sukobima, a koja se ne mjeri leševima i grobnicama, već „progresivnošću“ zamisli kako bi trebalo organizirati narode i društva na Balkanu. Prema tome, jugoslavenska JNA je „dobar dečko“, ili barem (kao nadnacionalna) moralno ispravniji akter od ostalih sudionika „plemenskih“ obračuna u mračnom vilajetu. U tom smislu teško je načelno ne složiti se s kritičarima koji ovih dana opetovano jednoglasno izjavljuju da je Haag politički sud. Mada oni to čine iz svojih anti-katarzičnih pobuda i simpatija za barbarogenijski dišpet prema kultivirajućem Zapadu. I mimo pravorijeka o Mladiću, teško je ne primijetiti političke konotacije kakve se protežu kroz ukupnost svih presuda – poruku da je socijalistička federativna Jugoslavija bila dobra stvar i plemenita ideja, a JNA kao njezin posljednji čuvar u osnovi mirotvorna institucija, pri čemu su generatori kaosa i počinitelji zla podivljali etnički nacionalizmi. Srpski i hrvatski prvenstveno (ne i bošnjački!). Otud izvire i haaška predodžba o Mladiću kao isključivo srpskom nacionalističkom lideru, sazdana na onim elementima njegova životopisa koje vezujemo uz angažman u vojsci Republike Srpske – ne kao oficira komunističke JNA urešene raznim „proleterskim“ i „partizanskim“ nazivljem, koja je sa unitarističkih pozicija agresorskim operacijama u srpnju 1991. pokrenula rušenje legalnog i legitimnog vodstva Republike Hrvatske – do tada najdemokratskije, najlegitimnije i najzakonitije vlasti u tisućljetnoj povijesti hrvatskih političkih institucija. Na koncu, i sam Mladić se simbolički prilikom prvog pojavljivanja u haaškoj sudnici pohvalio crvenom kravatom ruske komunističke partije, i time se donekle samoinicijativno ogradio od onoga kako ga uporno portretiraju prvaci hrvatske ili bošnjačke medijske scene, kroz čije se moralizirajuće tekstove simbolika te partije smješta na „pravu stranu povijesti“, ili ju se u najboljem slučaju relativizira kao „ekstremizam plemenite nade“! Vrativši se opet sovjetskoj petokraci nakon što ju je uz „plač skinuo 1992.“, kako aludira srpski povjesničar Protić na Mladićevu jugo-komunističku ideološku pozadinu, jasniji nije mogao biti! „Crvena nit“ je i njegova nit, ta ista nit koja je tajništvo UN-a 1991. godine usmjeravala ka zauzimanju nenaklonjenog držanja prema ideji osamostaljenja Hrvatske (dok ga Njemačka i europski partneri nisu stavili pred gotov čin). Nit nadahnuta „duhom Nesvrstanih“ koja je Hrvatskoj uvela embargo na oružje u trenucima kada se trebala izboriti za opstojnost u borbi protiv generalštabnih ključara tada najglomaznijeg skladišta streljiva i minsko-eksplozivnih sredstava u Europi, a što je u stvarnosti proizvelo „perverzan učinak“ u vidu povlađivanja autokratskom i jugounitarnom komunizmu, kako je 18. prosinca 1991. godine za Wall Street Journal konstatirao bivši američki predsjednik Richard Nixon u članku „How the West can bring Peace in Yugoslavia“.

Ista oficirska škola, ista doktrina, ista tradicija…

Zločin u Srebrenici, iako najmonstruozniji u galeriji zločina 1991. – 1995., samo je veća kopija onoga što se četiri godine ranije dogodilo u Vukovaru pod šapom Panića, Šljivančanina i nadležnih „kosovaca“. I onoga što se, srećom i zaslugom mnogih, krajem 1991. godine nije dogodilo u hrvatskim primorskim gradovima na području zapovjedne nadležnosti Ratka Mladića kao zapovjednika Kninskog korpusa i tada prvog oficira Titove armije u Dalmaciji. A o čemu je riječ i što se tom prilikom najavljivalo jasno nam svjedoče svima lako dostupne audio-snimke i transkripti.

Takav model post-operativne „sanacije terena“, sa svim svojim organizacijskim, logističkim i ideološkim postavkama, definiran je u samim začecima spomenute armije – u metodama „obračuna s narodnim neprijateljem“ i „izdajnicima Jugoslavije“ iz 1945. godine. Uhititi, selektirati, pobiti, zakopati u jarke da im se traga ne zna, u ime neraskidivog bratstva i jedinstva naroda i narodnosti. Kontinuitet između Teznoga, Kočevskog roga, Ovčare, a zatim i Srebrenice, bjelodan je, dokumentiran i kristalno jasan. Ista je to oficirska škola, ista doktrina, ista tradicija, ista metodologija, isti odnos prema čovjeku i neistomišljeniku, potpuno iste vojno-sigurnosne strukture, nekada Ozne, a tada KOS-a.

No tko smije reći car je gol? Nažalost, u situaciji kada se u samostalnoj Hrvatskoj sjećanje na „prvu komunističku pušku“ 22. lipnja 1941. drži na pijedestalu državnog praznika – svaki takav istup je u osnovi antidržavni ispad! U trenu postajete fašist, nacist, ustaša, nedemokrat. Jednom obilježeni etiketom na čelu, o apsurdima i paradoksima naše kulture pamćenja više niste pozvani govoriti. Govorit će pravovjerni politološki i povjesničarski TV celebrityiji! U takvim okolnostima puno je lakše i bezbolnije prionuti filozofiji Prokrustova kreveta i krojiti stvarnost prema vlastitim sitnim interesima, te stanovitog zločinca s petokrakom, Ratka Mladića, oslikavati kao arhetipskog četnika, bojati ga bojama etnonacionalizma, i trpati ga u ropotarnicu sa već odranije etabliranim simbolima nacionalne isključivosti – Dražom i Pavelićem. Ni slučajno uparivati ga sa simbolikom pod kakvom je zapravo izgrađen kao profesionalni vojnik i osoba, i s kakvom je predvođen deklariranim Jugoslavenima Vasiljevićem i Kadijevićem, rame uz rame s Hrvatom Jurjevićem i Makedoncem Zdravkovskim, ljeta 1991. u Dalmaciji krenuo u rat za očuvanje jedinstvene i nedjeljive socijalističke Jugoslavije, računajući pritom na „oči i uši“ Armije u napadnutim gradovima koje bi obavještajno trebale pripremiti teren za naše „srebrenice“, po vukovarskom receptu.

„Odrješenje od grijeha”

Takvoj uvrnutoj politici sjećanja, koja je u osnovi antinacionalna, regionalna, transnacionalna, „jugosferaška“, u kojoj se žrtvuje „pijuna“ Mladića i distancira se od njega, pripisujući motive i izvorišta njegovih malignosti onom suprotnom taboru, kako bi se spašavalo obraz tvorevine „kralja“ Tita, i kako bi se politički i biološki nasljednici onovremenih graditelja titoističke politike udobnije osjećali u vlastitoj koži, svjedočimo upravo u sadašnjim trenucima kada, primjerice, proces protiv „prvog čuvara petokrake“, spomenutog Ace Vasiljevića, i dalje čeka neke bolje dane i hvata vlagu u ladicama osječke sudnice, i dok iz vidokruga hrvatske javnosti sve više izmiču dokumentirane činjenice o ulozi jugoslavenskih (bivših) komunističkih federalnih struktura u zločinima u Vukovaru, Srebrenici ili nad Hrvatima u srednjoj Bosni 1993. Štoviše, pri spomenu Vasiljevića, dalo bi se napraviti i korak naprijed, pa postaviti pitanje koliko je teška ta ultimativna moralnost i vrhunaravnost autoriteta Haaga kada taj sud u jednom trenutku uzima za svjedoka optužnice prvog čovjeka Kontraobavještajne službe JNA, čiji su prsti morali biti duboko u pekmezu zločina, logoraških kalvarija i egzekucija, što je djelomice elaborirano i kroz publikacije beogradskog Fonda za humanitarno pravo (osobito kroz napise o organizacijskoj strukturi zarobljeničkih logora u Srbiji). Imajući sve to u vidu, ostaje gorak okus na kraju da ono što međunarodnoj UN-ovoj pravdi nije pošlo za rukom kroz ekskulpiranje idejne baze jugounitarne JNA kroz osudu Miloševića, pri čemu bi on poslužio kao paradni krnje, uspijeva sada s Mladićem. Stoga mnogi pripadnici tih starih jugoslavenskih struktura, koji se danas kite socijaldemokracijom i antifašizmom, ignorirajući patološku nedemokratsku osnovu i zločinačku ostavštinu jugoslavenstva, pravomoćnu presudu srpskom oficiru Mladiću mogu slaviti kao svoje krštenje tj. odrješenje od grijeha. Ideja i vrijednosni sustav kojima su podnijeli zakletvu prošli su neokrznuto.

* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva  Portala Dnevnih Novosti