SAMO NAS KORAK DIJELI OD TREĆEGA SVJETSKOG RATA! Padne li ukrajinska obrana, počinje užas: Uključivanje NATO-a biti će neizbježno
Ruska agresija na Ukrajinu uvela je Europu u novi veliki kontinentalni rat koji prijeti eskalacijom na razinu novog svjetskog oružanog sukoba.
U rat u Ukrajini upleće se sve više europskih država. Nastavi li se dosadašnji proces širenja broja uključenih država kao gotovo redovito u povijesti, početne dostave oružja i slanje instruktora i vojnih savjetnika prerast će s vremenom i odmakom rata u slanje manjih kontingenata borbenih postrojbi, a potom i u angažman sve većeg broja vojnika. Ako relativno male europske profesionalne vojske ne budu dovoljne, uslijedit će potreba dodatnih mobilizacija, a gospodarstvo će postupno prelaziti na puni ratni model funkcioniranja, začeće čega se već sada može zamijetiti.
Nije riječ ni o kakvom pretkazivanju budućih događaja, nego je to nesmiljena ratna logika bezbroj puta dokazana u povijesti. Takav razvoj događaja zasad sprečava samo djelovanje ukrajinskih oružanih snaga i uporni ukrajinski otpor ruskom agresoru.
Spremni za rat
Padne li ukrajinska obrana, izravno uključivanje NATO-a i dakako vojnih formacija europskih država bit će po sadašnjim postavkama, prema kojima nitko više ne može odustati od svojih ciljeva upravo i da hoće – posve neizbježno.
Uostalom, cijela europska politika bazira djelovanje na tvrdnji da se Ukrajina ne bori samo za sebe nego i za demokraciju cijele Europe pa slijedom rečenoga eventualni slom ukrajinske obrane znači da bi se u tom slučaju Europa morala izravno boriti s Rusijom kako bi sačuvala svoju slobodu i demokraciju. No razdragani i brbljavi političari ne dovršavaju misao i namjerno ne priopćavaju javnosti logični nastavak teze da Ukrajina brani cijelu Europu. Politički naivci bi upitali – pa zar je dotle došlo. Odgovor je – da. Eskalacija rata u Ukrajini u veliki europski rat, a time i svjetski, u ovim je trenucima više nego izgledna.
Bez Europe nema svjetskog rata. Nikada bilo kakav ratni sukob izvan europske pozornice nije mogao niti će moći u tolikoj mjeri stvoriti pretpostavke otvaranja globalnog ratnog obračuna kao što to može učiniti rat na europskim prostorima.
Percepcija da neki novi svjetski sukob počinje nuklearnim ratom ili nekakvom velikom objavom rata globalnih sila jedne drugoj putem izravnih vojnih djelovanja potpuno je pogrešna. Takvo shvaćanje mogućnosti globalnog razračunavanja uporno se održava u javnosti najvjerojatnije zahvaljujući europskim srednjostrujaškim medijima koji pokrivaju politiku vodeće elite i održavaju privid mirotvorne uloge Europske unije i europskih integracijskih procesa. To, dakako, nema veze sa stvarnošću. Mirovni poredak u Europi u posljednjih 75 godina održavan je uz pomoć američke i britanske vojne sile raspoređene u kontinentalnoj Europi.
Nikakav EU ili njegove integracijske prethodnice i vodeće europske sile koje su stajale iza njih nisu osigurale mir na europskim prostorima, nego isključivo američka vojna moć.
Američki mir
Otvaranjem novog europskog rata na istoku Europa polako tone u novi veliki ratni sukob razmjeran velikim ratovima 20. stoljeća kroz disperzirani, razlomljeni hibridni sukob svjetskih sila koji se preko posrednika i uspostavljenih savezničkih odnosa njome širi diljem svijeta. Ukupnost tih zbivanja prerasta u veliki svjetski sukob za preraspodjelu svjetskih bogatstava i moći.
No jedino Europa, kao i više puta u povijesti, ima istinski potencijal eskalacije i transformacije toga sada još razlomljenog, nevidljivog i medijski zatajenog rata u svjetski sukob epskih razmjera. Europa je ipak oduvijek bila, što god sebi pripisivali drugi, kulturno, političko i ideološko središte svijeta. U njoj je uvijek sve započinjalo i uvijek sve završavalo. Europa je domovina svih velikih ideja koje su mijenjale svijet, ratovima ga prekrajale, i svih ideologija koje su rastrzale nju i svijet u posljednjih sto godina, i komunizma i fašizma i nacionalsocijalizma kao najmoćnijih pokretačkih sila kataklizmičnih zbivanja 20. stoljeća. Ništa toliko značajno s tolikom snagom promjene političke, kulturološke i vojne paradigme u svjetskim razmjerima nije dolazilo iz ostatka svijeta. Teško je izbjeći konstataciju da Azija, Afrika i američki kontinent u proteklom stoljeću nisu producirali ni jednu novu ideološku pokretačku silu koja je mijenjala svijet. To je činila Europa, ona jedina ima tu sposobnost, bila zbog toga prokleta ili slavljena.
Povijest se ponavlja
Autor knjige “Zašto dolazi rat” (“Why war is coming”) objavljene 2018. Koert Debeuf, povjesničar i diplomat, glasnogovornik nekadašnjeg belgijskog premijera Guya Verhofstadta, ne sumnja u moguće ishode sadašnjih globalnih geoekonomskih i geopolitičkih procesa. On kaže: “Jasno vidimo da međunarodna trgovina opada, da joj se nameću prepreke, zidovi se grade…, ponovno gledamo uspon tribalizacije, uspon autoritarizma i fundamentalizma, i ako sve to usporedimo sa svim prethodnim razdobljima u povijesti, najvjerojatniji ishod ovog procesa bit će – rat”.
Jasne zakonitosti
Europa je ponovno na putu rata, jednako kao prije velikih sukoba 20. stoljeća. Ponovno se nalazi u shizofrenoj situaciji u kojoj Europska unija s potencijalom globalne sile predvođene Njemačkom ne može ili ne smije zbog rasporeda svjetskih silnica uistinu postati globalna sila. Teži za ujedinjenjem u svojoj unutarnoj strukturi, kako bi između ostalog i mogla razviti sposobnosti globalnog djelovanja, ali to ne može zbog otpora članica koje opravdano ne žele predati svoje nacionalne suverenosti u ruke nadnacionalne unije predvođene Berlinom. Integracijsko stezanje i sažimanje razumljivo izaziva jačanje otpora slabijih članica koje se osjećaju ugroženo. Tako je nastala situacija da unutar Europske unije usporedno jačaju i centripetalne i centrifugalne sile, što će neizbježno u jednom trenutku dovesti do kolapsa cijelog sustava, dakako, ako se takav smjer europskih političkih zbivanja dalje nastavi. Unutarnje suprotnosti svakim danom eksponencijalno rastu u toj u biti neprirodnoj zajednici, koja zbog geostrateških interesa vodećih država članica želi globalni utjecaj i u tu svrhu pokušava izgraditi elemente državnosti usisavajući dio po dio suvereniteta nacionalnih država članica.
Europa je rastrgana između svojih potencijala i svojih ograničenja i opkoljena konkurentnim globalnim silama, s jedne strane SAD-om a s druge strane Kinom. Ruskom agresijom na Ukrajinu sve dublje se svakim danom u okviru transatlantske mreže saveza uvlači u rat s Rusijom.
Rat je došao do faze u kojoj se više nitko ne može povući bez posljedica, a to je standardna formula eskalacije rata. Europa je nedvojbeno u ratu iz kojeg ima sve manje mogućnosti izlaska. Svakim se danom vrata ratnog poprišta sve više zatvaraju, a to je ono što mnoge zabrinjava – taj nedostatak bilo kakve izlazne strategije.
Upozorava na to i čovjek kojega se nikako ne može držati amaterom, Henry Kissinger.
Nema strategije
Pa i sam glavni tajnik NATO-a upozorava kako treba izbjeći izravni vojni sukob Zapada s Rusijom i time europski rat. Jens Stoltenberg početkom prosinca ističe da se mora izbjeći sukob “koji bi uključio više zemalja u Europi i postao pravi europski rat”. Prema njemu, sukob u Ukrajini nikako ne smije prerasti u rat Rusije i NATO-a. Stoltenberg izražava bojazan da bi “borbe u Ukrajini mogle izmaknuti kontroli i prerasti u rat između Rusije i NATO-a”. No, najvjerojatnije je već kasno, što potvrđuje i eksplicitna izjava britanskog generala, Sir Nicholasa Houghtona, bivšeg zapovjednika obrambenog stožera britanskih oružanih snaga (Chief of the Defence Staff of the British Armed Forces). Tijekom svoga govora u Domu lordova početkom prosinca general Houghton je izjavio: “Bojim se da je javnost i cijelo društvo u ovim trenucima potpuno zbunjeno nizom toksičnih rasprava o covidu, Brexitu i Vladinoj ekonomskoj nesposobnosti, dok je najvažniji čimbenik koji podiže troškove života činjenica da smo zapravo u ratu, ali ne u ratu one vrste koju većina ljudi prepoznaje”.
Čak ni nagli ruski vojni slom kakav ratni optimisti zamišljaju neće donijeti prestanak rata, nego dodatni kaos u koji će upasti Rusija i koji će se, kao uostalom i nakon pada carske Rusije, nekontrolirano preliti u Europu u raznim oblicima, od migracijskih pritisaka do ekonomskih i vojnih, uključujući i problem kontrole nuklearnog arsenala današnje Ruske Federacije.
Europa je tako, iako toga njezina javnost još nije svjesna zahvaljujući spinovima političkih elita, praktički ušla u drugo stoljeće svojih kontinuiranih ratova pokrenutih davne 1914. Velikim ratom koji je kasnije nazvan 1. svjetskim ratom. Otvaraju se stare rane žudnje za izgubljenim teritorijima u prošlosti i pokreće se novo ratno mahnitanje, a kroz geopolitički metež odvijaju se ubrzane pripreme za ratovanje širokih razmjera. To se odvija u vodećim europskim silama, a gospodarstvo prelazi na ratno poslovanje.
Povrat teritorija
Europa je ponovno uvedena u rat i samo je pitanje u kakvom će se obliku on voditi i u kojem opsegu. Mogućnost da se zaustavi od Rusije pokrenuti rat – što će kao sramotno djelo biti upisano u rusku povijest za doba vladavine carskog samozvanca Putina – uistinu su minimalne. Iako je evidentno da postoje pokušaji njegova obuzdavanja, rat ima svoju logiku koju nerijetko u povijesti nije bilo moguće kontrolirati.
Ratni optimisti, s koje god strane dolazili, oni u političkim krugovima koji su uvjereni da je moguće ostvariti apsolutnu pobjedu u principu su i vodeći promicatelji rata.
Ukrajinu pak ne treba miješati u takve kvalifikacije. One se odnose na šibicare sa strane i političke, pa i financijske dobitnike toga rata. Ukrajina je napadnuta i žrtva je bezočne agresije i ima pravo činiti sve što smatra da je potrebno za obranu svoje države i povrat od Rusije okupiranih dijelova teritorija, uključujući i Krim, koji je Europska unija predvođena Njemačkom, sada se može ustvrditi, prešutno prepustila Moskvi.
Izlike poput one Merkeličine kako je nastavak suradnje Europske unije s Rusijom na diplomatskom i gospodarskom, prije svega energetskom planu, poslužio dobivanju na vremenu u kojem je Ukrajina vojno ojačala notorna su laž. Suradnja Europske unije i Rusije u energetskom biznisu, koji uzgred rečeno i dalje traje, motivirana je profitom gospodarstava vodećih država Europske unije, a za vojno jačanje Ukrajine zaslužni su SAD i Ujedinjeno Kraljevstvo, a ne Europska unija. Štoviše, do zadnjega trenutka udružena europska politika nadala se da Rusi neće krenuti u napad na Ukrajinu kako bi i dalje mogli neometano profitirati na jeftinom ruskom plinu. Prelazak ruskih tenkova preko ukrajinske granice istjerao je europskoj političkoj i gospodarskoj eliti suze na oči, ali ne zbog sudbine Ukrajine i Ukrajinaca, nego zato što su bili svjesni da je nastupio kraj energetskog raja utemeljenog na ruskom plinu. Da se htjelo rat uistinu zaustaviti, moglo se na poziv Ukrajine prije ruske agresije uputiti NATO-ove trupe pa bi i ruska strana bila prisiljena na promjenu kalkulacija. Ništa veći rizik to ne bi izazvalo od onoga koji postoji danas.
