SAMO ŽRTVA IMA PRAVO NA OPROST

 Hrvatska je prošla svoj Križni put devedesetih godina XX. stoljeća, ali moramo biti svjesni realnosti i priznati da zlo s kojim smo se tada sreli nije u jednakoj mjeri pogodilo sve nas - i hvala Bogu da je tako. No, trebaju li oni koji (na sreću) nisu osjetili oštricu velikosrpskog osvajačkog i genocidnog rata i podnijeli najteži teret, imati razumijevanja za žrtve i priznati joj pravo na žalovanje, gorčinu, osjećaj nepravde, pogotovu kad je riječ o mučenicima koji još uvijek tragaju za posmrtnim ostacima svojih najmilijih? Da, trebali bi. Bilo bi to ljudski i humano, moralno i časno. Bio bi to minimum solidarnosti sa svima koji su dali najviše što se može i gesta empatije uz koju bi i oni (možda) lakše podnijeli preteški teret koji nose i brže zaliječili rane.

Lako je reći: "Ratovi su gotovi. Okrenimo se budućnosti". I to može vrijediti za onoga koji nije bio suočen s gubitkom oca, brata, sestre, majke, djeteta i nije podnio nikakvu osobnu žrtvu prolazeći ratne strahote, mučenja i poniženja u logorima, žrtvujući svoje zdravlje, trpeći rane, boli i traume, prolazeći kroz patnje koje zauvijek i nepovratno mijenjaju ljudsko biće.

Za istinske žrtve to ne vrijedi. One u golemoj većini nemaju taj vremenski odmak od rata i traume - ne zato što ne žele, nego stoga što to mentalno nisu u stanju. Njihove misli, emocije, sjećanja, sve je to vezano za prošlost i kod mnogih osjećaja protoka vremena nema, ili barem ne u onoj mjeri kao kod sretnika koji se s takvim traumama ne moraju nositi iz dana u dan, iz sata u sat. Agresivna nastojanja da se žrtvi rata "dokaže" kako njezina trauma pripada prošlosti i kako se ona mora što prije "okrenuti budućnosti" i zaboraviti svoju bol, ne samo da su sa stanovišta humanog odnosa prema ljudskom biću neprihvatljiva - ona su kontraproduktivna i između nje i svijeta koji ju okružuje grade "zid" nerazumijevanja, nepremostivi jaz, ozračje u kojem se žrtva osjeća usamljena u svojoj nesreći i odbačena.

 Tko je taj koji će roditeljima koji su izgubili dijete (ili djecu), djetetu koje je izgubilo majku ili oca, mučenicima koji su ostali bez člana obitelji ili još uvijek traže kosti najmilijih, odrediti vrijeme žalovanja i uskratiti pravo na sjećanje, pravo na osjećaj gubitka i bol koja razdire dušu i srce? Ima li itko pravo žrtvi koja je izgubila ruku, nogu, izgubila zdravlje, završila u invalidskim kolicima, prošla logorska mučenja ili je silovana, dijeliti lekcije o tomu kako se mora "okrenuti budućnosti" i sve zaboraviti?

 Postoji li žrtva koja nakon svega ne bi željela živjeti normalnim životom, potisnuti ili zaboraviti svoju traumu i okrenuti se budućnosti? Zacijelo, ne. Pa čemu onda ta podsjećanja i "mudrovanja" od onih koje rat nije ni okrznuo? Zar im i bez toga nije dovoljan križ koji nose? Je li 10, 20, 30 ili 50 godina dovoljno da bi se oni najteži lomovi urezani u duše i srca zaliječili? To znaju samo žrtve. Zar je rijetkost da i danas čujemo bolna podsjećanja onih koji nisu prežalili najmilije izgubljene u Drugom svjetskom ratu ili poraću, iako je od tada prošlo 70 ili više godina? Tko i u ime čega ima pravo tražiti od žrtve zaborav?

 A što se oprosta krvnicima tiče, on je isključivo pravo žrtve - ili njezinih potomaka. I tu nemaju mjesta nikakve politikantske izjave koje se daju u izbornim kampanjama ili kurtoazne fraze političara i diplomata. Nitko nema pravo bilo što opraštati ili se ispričavati u ime žrtve. Nitko. O ratu, ratnim žrtvama i traumama mogu govoriti i suditi samo oni koji su prošli kroz pakao, sreli se sa zlom i doživjeli traume. Svi mi drugi, ako smo moralni i čestiti ljudi, možemo jedino izraziti empatiju, pružiti im potporu na okupljanjima u crkvama ili na mjestima stradanja najbližih, s njima se pomoliti, stisnuti im ruku, zapaliti svijeću, pokazati kako suosjećamo i iskreno želimo da smognu snage za sutrašnji dan.

Riječi ohrabrenja i utjehe je teško pronaći - ali i šutnja je dovoljna…Neka osjete da smo s njima i uz njih u boli i tuzi koju u sebi nose i da im želimo biti oslonac na Križnom putu koji prolaze.