Sjena od čovjeka po danu, zarobljen u ratu po noći

Pucam po šavovima, brate!

Noći su najteže. Gledam u onu istu točku na zidu godinama. TV je upaljen, ali ga ne čujem. Ništa više ne čujem osim vlastitih misli koje ne prestaju. A u njima nema mira, nema spokoja. Samo prošlost, rat, sjećanja koja ne blijede.

Bio sam spreman dati sve za ovu zemlju. Dao sam zdravlje, dao sam dušu, a sada mi je ostalo samo ovo tijelo, umorno i ranjeno, ali ne od metaka – od godina borbe koja nikad nije stala. I ne znam, brate, koliko još mogu izdržati.

Kažu mi da glumim, da sam lijen, da samo jedem i spavam. Da mi je lako. A kako im objasniti ono što nikada nisu proživjeli? Kako im reći da nema dana da se ne budim u znoju, u strahu, u tjeskobi koja me guši? Kako im reći da se svaka sekunda ovog života pretvorila u bitku iz koje ne mogu pobjeći?

Po danu sam sjena od čovjeka, sklanjam se od svih samo da nikome ne smetam. Izbjegavam poglede, izbjegavam razgovore, jer ne znam više što bih rekao. A po noći mi se vraćaju sve one stvarne bitke, borbe, svaki metak koji me pogodio, svaki koji me promašio, ali sam ga osjetio da je bio blizu. Tada sam volio buku, pucnjavu, a sada molim za svoj mir.

Moja mirovina? Dovoljna da preživim, ali ne i da živim. No, nije u novcu problem, brate. Ne trebam ja ni luksuz, ni milostinju, ni sažaljenje. Trebam razumijevanje. Trebam da netko vidi ono što je nevidljivo – rane koje nisu na koži, već u srcu.

Više ni glazba ne pomaže. Ni pjesme koje su mi nekada vraćale volju, danas su samo tihi šapat prošlih vremena. Ostala mi je samo ta točka na zidu, jedini svjedok moje tihe borbe, jedina koja ne osuđuje, koja me ne pita zašto sam takav, koja mi ne govori da se trgnem. Jer ne mogu. Brate, ne mogu više.

Pitam se kada će doći moj red da odem gore, tamo gdje su već moji suborci. Da se napokon odmorim. Ne zato što ne volim život, već zato što me on više ne voli. I pitam se, brate, kako krenuti dalje? Kako pronaći smisao u danima koji se nižu, a u njima samo umor i praznina? Kako se izvući iz ovog pakla, kad me nitko ne razumije?

Ne tražim ništa osim mira. Osim spokoja. Osim toga da me netko vidi, ne kao teret, ne kao prošlost, nego kao čovjeka koji se još uvijek bori. Pomozi mi, brate. Ako itko može razumjeti, to si ti. Jer ti znaš kako je kad rat nikad ne završi. Ti znaš kako je kad bojište ostane u nama, dugo nakon što su se puške utišale.

(pismo hrvatskog branitelja, podaci dragovoljca Domovinskog rata, poznate su autoru članaka)