Škoro otvorio bolnu ranu: Zašto se šuti o smrti dr. Šretera i koja je Pupovčeva uloga?

Predsjednik Domovinskog Pokreta Miroslav Škoro otvorio je bolnu i nikada riješenu temu koje sve hrvatske vlasti u ovih 30 godina guraju pod tepih – ubojstvo i nestanak dr. Ivana Šretera još u kolovozu 1991. godine.

“Odlučili smo progovoriti o pokojnom dr. Ivanu Šreteru, koji je zahvaljujući angažmanu naših vijećnika u gradskoj četvrti Maksimir, 2019. dobio jednu lijepu zelenu površinu nasuprot bolnice Rebro”, rekao je Škoro u subotu dodajući da je taj “veliki čovjek, liječnik, humanist i mučenik, koji je u Domovinskom ratu umro mučeničkom smrću i iza kojeg je nađena samo njegova liječnička kuta, zaslužuje puno više nego što je dobio na ovom mjestu u Zagrebu”.

Dr. Ivan Šreter – domoljub, mirotvorac i junak Domovinskog rata

Dr. Šreter bio je jedna od osoba koja je stala u obranu mira i obranu hrvatskog naroda u ljeto 1991. godine u Zapadnoj Slavoniji kada je u svim mjestima tog dijela Hrvatske počeo opći progon i pokolji Hrvata. Uplakana lica bile se svakodnevne scene od Daruvara, Grubišnog Polja, Novske, Pakraca, Slatine, Voćina i brojnih sela u kojima su počinjeni masakri nad nevinim hrvatskim civilima.

Dr. Šreter otet je u blizini Pakraca, odveden u zloglasno srpsko mjesto Bučje gdje je bio i logor za Hrvate. Otada mu se gubi svaki trag.

Nestanak dr. Ivana Šretera bio je veliki udarac za domoljube i branitelje zapadne Slavonije. Bio je na čelu pakračkog HDZ-a, koji je zbog nasilja i prijetnji lokalnih Srba djelovao gotovo ilegalno i kao predsjednik regionalnog Kriznog stožera za zapadnu Slavoniju.

Nakon izbijanja velikosrpske pobune 1991. godine dr. Šreter zalagao se za nenasilje te je pozivao Srbe na mir i prestanak terora koji su počeli provoditi.

Dr. Ivan Šreter robijao u Jugoslaviji radi uporabe hrvatskih riječi – optužio ga Srbin Stevo Majstorović

Bio je poznat kao veliki domoljub i mirotvorac. Za vrijeme Jugoslavije bio je osuđen na zatvor i gubitak liječničke licence zbog uporabe riječi „časnik“ umjesto „oficir“

Godine 1984. dr. Šreter pregledao je kao specijalist liječnik bolnice u Lipiku pacijenta Stevu Majstorovića i pri upisu liječničkoga nalaza u zdravstveni karton u rubriku zanimanje upisao izraz “umirovljeni časnik” umjesto “penzionirani oficir”. U Vjesniku u rubrici Pisma čitalaca, objavljeno je pismo oficira JNA koje je sadržavalo pritužbu baš zbog tog čina. Povedena je velika hajka u svim tadašnjim komunističkim novinama, ondašnji „dežurni antifašisti“ poput Stevana Majstorovića i Gorana Babića sipali su ognjene strjelice na hrvatski jezik i dr. Šretera kojemu je potom oduzeta i liječnička licenca.

Dr. Šreter je optužen “da je na javnom mjestu pisanjem vrijeđao i omalovažavao ‘… socijalističke, patriotske i nacionalne osjećaje građana’ i time počinio prekršaj iz članka 3. st. 1. Zakona o prekršajima protiv javnoga rada (reda!) i mira. Osuđen je temeljem tog propisa na kaznu zatvora u trajanju od pedeset dana.”(Milan Vuković, Jezik, prosinac 1996. godine).

Riječi “časnik” i “umirovljenik” danas su uobičajene riječi u hrvatskom jeziku, u Jugoslaviji se zbog njih gubio posao, liječnička licenca i išlo na robiju.

Četničke barikade u Pakracu – otmica i ubojstvo dr. Šretera

Pakrački četnici su 18.08.1991. postavili barikadu na cesti s isključivom namjerom da otmu upravo jednog od vođa ugroženih Hrvata zapadne Slavonije dr. Šretera jer su ostale automobile propuštali, a barikada je sutradan uklonjena.

Zarobljeni Hrvati odvođeni su u selo Bučje, ali je dr. Šreter zatočen nedaleko od Bučja u napuštenoj kući u selu Branešci na broju 110. Zna se da je bio psihički i fizički zlostavljan i otada mu se gubi svaki trag. Pretpostavlja se kako je odveden u zloglasni logor Bučje gdje je trpio strašna mučenja.

Posljednji put viđen je živ 29.08.1991.godine.

Posmrtni ostatci dr. Šretera do danas nisu pronađeni.

Uloga Milorada Pupovca u „slučaju Šreter“ – iz pera svjedoka vremena Slavka Degoricije

Slavko Degoricija, bivši član predsjedništva HDZ-a, saborski zastupnik i zamjenik ministra unutarnjih poslova u ratnoj 1991., otkriva u svojoj knjizi “Nije bilo uzalud” povezanost Milorada Pupovca sa sudbinom dr. Šretera.

“Šreter je na mene ostavio snažan dojam. Čovjek velikog obrazovanja, silne energije, okretan i poduzetan. On je bio mišljenja da Srbi neće njemu nauditi jer ih je previše zadužio i kao liječnik i kao čovjek”, opisuje dr. Šretera u knjizi Degoricija i nastavlja:

„Međutim, dana 18. kolovoza 1991. godine dogodilo se njegovo presretanje i zarobljavanje. Odveden je u prostor Bučja ili Kusonja, gdje su ga utamničili premlaćivali i na koncu likvidirali. Pokušali smo na sve načine da ga oslobodimo pa i preko međunarodnih čimbenika. Svi su oni nijekali da znaju za njegovo prebivalište, a pogotovu nitko od njih nije znao reći tko ga je presreo i odveo u nepoznato. To je naprosto nevjerojatno! Zarobljavanje i odvođenje Šretera još i danas je obavijeno velom tajne kod Srba. Stječe se dojam da su se pakrački Srbi zavjetovali da ne odaju tajnu zarobljavanja i likvidacije doktora Ive Šretera. Nitko od Srba s toga područja nije reagirao niti na vapaj njegove majke prije smrti, da ga barem može sahraniti uz grob njegova voljenog oca, prije nego umre. Ni na taj vapaj nitko se nije oglasio i tu se potvrdila stara narodna izreka: ’Stara se dobročinstva brzo zaboravljaju’.

Slavko Degoricija u nastavku opisuje na koje su sve načine pokušali osloboditi dr. Šretera za kojeg su pretpostavljali da je u srpskim sabirnim logorima u Bučju ili Kusonjama gdje je prolazio neviđenu torturu. Nesretnog liječnika pokušali su izvući i preko međunarodnih čimbenika. Sve je, međutim, bilo neuspješno.

“A onda se tračak nade pojavio u liku Milorada Pupovca”

„Međutim, jednoga dana, ukazala se neka nada u njegov spas. Meni se u kabinet najavio Milorad Pupovac, mada do tada nismo imali nekih veći kontakata. Primio sam ga gotovo odmah, da čujem što mi ima reći Pupovac. Došao je, kako on to zna, snužden, silno zabrinut, da su dva liječnika Srbina u Sisku uhapšena i zatvorena, doktor Špiro Kostić iz Siska, ministar zdravstva Republike Srpske Krajine i doktor Branko Krivokuća. Povod privođenja obojice liječnika bio je pronalazak njihovih liječničkih torbi punih lijekova i drugoga sanitetskog materijala namijenjenoga pobunjenim Srbima, odnosno četnicima. Pupovac je tražio od mene da interveniram kod Đure Brodarca u Sisku i da ih se pusti jer da oni nisu imali zle namjere. Kada sam ga saslušao do kraja, dao sam mu prijedlog: ‘Dobro, pokušajmo nešto učiniti nas dvojica. Ti ćeš otići u Pakrac kod pobunjenih Srba i neka oni oslobode doktora Ivana Šretera, a ja ću pokušati kod Brodarca dogovoriti puštanje uhapšenih liječnika u Sisku.’ Iznenadio sam se i obradovao njegovoj brzoj reakciji. ‘Dobro, idemo u akciju, i to odmah.’ – odgovorio je. Nije imao nikakvih dodatnih pitanja. Ne pita on: „Kako ću ja do pobunjenih Srba u Pakracu?“ Znao sam da mu to ne predstavlja nikakav problem i da on zna kako će do njih doći…“, piše na 166. stranici knjige Slavko Degoricija.

Slavko Degoricija: Pupovcu više nisam vjerovao!

S Đurom Brodarcem odmah je Degoricija ispunio svoj dio dogovora, te pustio privedene srpske liječnike koji su bili uhićeni zbog punih torbi lijekova koje su nosili pobunjenim Srbima. Degoricija je bio zadovoljan jer sve ide po planu, a onda je pričekao da Pupovac odradi svoj dio dogovora.

Sada više nisam siguran jesu li prošla jedan ili dva dana, dolazi Pupovac, navodno iz Pakraca. Njegove su prve riječi bile: „Ti si obavio posao a ja za sada nisam.“, pitam „Zašto?“ „Ne daju ga jer im treba kao liječnik, znaš kako je, oni nemaju doktora. Čim dobiju doktora, puštaju Šretera.“

A onda Slavko Degoricija otkriva ulogu Milorada Pupovaca:

„Nije od toga prošlo nekoliko dana, doznajem od predstavnika UNPROFOR-a, da je Šreter mrtav, likvidiran, već više od mjesec dana. Doznajem i to da ga Srbi nisu koristili niti jednog trenutka kao liječnika, već su ga od prvog dana uhićenja premlaćivali, i to tako žestoko da su mu, među ostalim, polomili ruke. Pupovac nikada nije našao za potrebno ispričati mi se za ovakvu prijevaru i sve laži koje je izrekao, navodno, po povratku iz Pakraca. Eto tako se i ta lažna nada nije ispunila i od tada sam u svim kontaktima bio još oprezniji, pa sam u sebi ponavljao Laokontovu bojazan: Što god to bilo bojim se Danajaca makar i darove nosili – Hrvatskoj”. (str. 165–167.)

Posmrtni ostatci dr. Šretera do danas nisu pronađeni.

„No, može li Pupovac biti mirotvorac? To je moralno pitanje za njega samoga, ali i te kako važno za javnost. Jer dosad nitko, pa ni on, nije demantirao Slavka Degoriciju koji je teško optužio Pupovca u svojoj knjizi. Degoricija je ustvrdio da se Pupovac 1991. zalagao za dvojicu Srba liječnika koji su na okupirani teritorij švercali medicinsku opremu. Naši su ih pustili i nije im pala ni dlaka s glave. A naša je strana pak tražila da se Pupovac založi za pakračkog liječnika Ivana Šretera kojega su lokalni Srbi u isto vrijeme oteli jer je svojim mirotvorstvom ometao tamošnju srpsku pobunu. Pupovac je obećao i dalje zašutio. Poslije se pokazalo, što je ovaj znao, da su Srbi Šretera vrlo brzo mučki likvidirali i danas mu se ne zna za grob.

A Pupovac do danas o tome šuti i drži lekcije o mirotvorstvu. Hvala lijepa!“, zapisao je nadahnuto novinar Zvonimir Despot još davne 2008. u članku “Pupovče, gdje je dr. Šreter?”

Ne znamo je li premijer Plenković pročitao knjigu Slavka Degoricije „Nije bilo uzalud“, jer je dobar dio tih događanja i sam propustio. Možda ne zna za ulogu Milorada Pupovca u slučaju dr. Šretere, pa ako nije, nije zgorega pročitati, ili barem dio o sudbini njegovog stranačkog kolege domoljuba dr. Ivana Šretera.  I tada javno reći što misli o politički bliskom savezništvu na državnoj razini s Miloradom Pupovcem i „darovima koje on donosi“.

Slavko Degoricija, kako je napomenuo, Miloradu Pupovcu više nije vjerovao.

A na hrvatskom narodu i javnosti ostaje zavjet da se podrži inicijativa o istini za nestalog i ubijenog dr. Ivana Šretera.

Zaslužio je to jedan od junaka Domovinskog rata dr. Ivan Šreter.