SMRT OD SNAJPERSKOG METKA U GLAVU: Švico je prvi poginuli HOS-ovac u Vukovaru
ŽELJKO DELIĆ ŠVICO
Željko Delić Švico bio je pripadnik HOS-a i jedan je od zapovjednika te postrojbe koja je bila raspoređena na užarenu vukovarsku bojišnicu – Sajmište. Upravo Sajmište postalo je mjesto njegove smrti, a on sam postao je prvi HOS-ovac koji je poginuo u Vukovaru. Smrt prvog HOS-ovca u gradu – heroju dogodila se 10. listopada 1991. godine…
AUTOR: Snježana Vučković/Dnevno.hr
Švico je rođen 25. rujna 1963. u Slavonskom Šamcu, no početak rata zatekao ga je u Švicarskoj iz koje se vratio kako bi se priključio obrani Hrvatske. Upravo zato, suborci su Željka zvali nadimkom “Švico” za kojeg je njegov suborac kazao da je bio “rođeni ratnik”.
Smrt od snajperskog metka
“Iako je bio spretan i odmah se pokazao kao vođa, zatečeni kaos u Vukovaru i bliske borbe su ga šokirale. Zapravo, cijela naša postrojba bila je nespremna na takve okršaje, kao i cijela Hrvatska. Nitko tako nešto nije mogao niti zamisliti. Zbog svega toga, Švico je već u jednoj od prvih pucnjava poginuo od snajperskog metka u glavu, no nakon njega, hosovci su ginuli gotovo svaki dan sve dok naša postrojba nije bila prepolovljena”, kaže nam kutinski HOS-ovac Damir Markuš.
Što se Švice tiče on je, kaže Markuš, bio nevjerojatno duhovit i zabavan čovjek, te vrhunski imitator. Upravo zato kao i zbog njegove hrabrosti zbog činjenice da je napustio Švicarsku kako bi branio Hrvatsku, Švico se u nekoliko navrata spominje u knjizi “58 – HOS u obrani Vukovara i Bogdanovaca”. Evo jednog ulomka:
“Ovdje HOS, a ne Zenge!”
“Došli smo do kuće katnice te je opkolili. Švico je pozvao ‘ukućane’ da izađu i da se predaju. Neko vrijeme tišina, a onda odgovor:
‘Ne predajemo se Zengama’.
Onda je Švico uzvratio:
‘Ovdje HOS, a ne Zenge’.
Odmah nakon toga smo dobili odgovor u obliku puščanih zrna. Naravno, jedva smo čekali. Bili su na katu i nakon oko pola sata borbe i nekoliko dobro bačenih bombi na njihove pozicije, bilo je sve gotovo. Ivan se popeo, naravno uz maksimalan oprez i našao četiri tijela i to tri vojnika i jednog oficira. Vjerojatno su se našli s isto tako preživjelima iz neke druge ulice i bitke. Skinuti su s kata te pokopani u dvorištu te kuće. To mi je bio prvi susret, onako izbliza sa neprijateljem, a kasnije, svakim danom je to postalo normalno na Sajmištu.”
