SPREMAN NA SMRT JEDAN OD NAJPOTRESNIJIH TEKSTOVA: Donosimo oproštajno pismo bana Petra Zrinskog supruzi Katarini

U petak, 30. travnja, u organizaciji Uprave zagrebačke katedrale Marijina Uznesenja s predstavnicima Zrinske garde Čakovec, izaslanstva Sabora, Ministarstva obrane, Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Družbe Braće Hrvatskog zmaja, Matice hrvatske, Međimurske županije, Grada Zagreba, Grada Čakovca, Općine Zrinski Topolovac – u tišini su položili vijence i svijeće kod spomenika Zrinskih i Frankopana u potresom oštećenoj zagrebačkoj katedrali. Zbog posljedica prošlogodišnjeg potresa i zbog epidemioloških mjera, izostalo je euharistijsko slavlje za hrvatske mučenike te se komemoracija odvijala dostojanstveno u tišini, polazeći od srednjih sjevernih vrata do spomenika Zrinskog i Frankopana u apsidi južne lađe, dok su se molitve upućivale do njihovih posmrtnih ostataka pohranjenih u grobnici iza glavnog oltara. Također su izostale smotre povijesnih postrojbi u povijesnim odorama iz Hrvatske i Mađarske: Zrinske garde Čakovec, zatim gardi iz Požege, Varaždina, Kostela, Dubrovnika i Pečuha, na katedralnom trgu ispred katedrale.

Posebne svečanosti u povodu obilježavanja pogibije Zrinskog i Frankopana održavaju se tradicionalno u Čakovcu, odakle su hrvatski knezovi pošli u Beč, Zrinska garda Čakovec 2019. postavila je spomenik i u Bečkom Novom Mjestu, gdje se otad polažu vijenci na godišnjicu pogibije.

Povijest knezova 

Bribirski knezovi iz obitelji Šubić raširili su se po primorskim gradovima, gdje su ih građani birali za svoje načelnike i knezove. Tako su oni ojačali pa je ban Pavao I. Šubić kao suveren vladao Dalmacijom i Hrvatskom i pokazao da jedino jaka Hrvatska može jamčiti sigurnost i slobodu svojim građanima. Šubići su podupirali zakonitog hrvatsko-ugarskoga kralja, što im je omogućilo učvršćivanje moći. Bili su čvrsto

obiteljski povezani i koristili su međunarodne okolnosti. Ban Pavao I. Šubić obnovio je kraljevstvo Hrvata kakvo je bilo u doba hrvatskih narodnih kraljeva.

Hrvatsko-ugarski kralj Leopold darovao je obitelji Šubić grad Zrin, po kojem su nazvani – Zrinski. I dalje su učvršćivali lokalnu moć i povezivali hrvatske zemlje u nacionalnu integraciju. U razdoblju protuturskih ratova proširili su se do Međimurja.

Moćna porodica knezova Frankopana stoji više od pet stoljeća u prvim redovima hrvatskoga javnoga života. Njihova povijest počinje 1118. s krčkim knezom Dujmom, a završava 1671. tragičnom pogibijom kneza Frana Krste Frankopana. Kolijevka ove porodice je otok Krk. Oni su svoje posjede proširili i na hrvatsko kopno pa su vladali modruškom, vinodolskom i gackom župom i gradom Senjom uz dalje širenje.

Zemljopisni smještaj donosio im je mnoge koristi jer su povezivali more s dubokim hrvatskim zaleđem, sve do Ugarske i Njemačke. U vrtlogu neprestanih političkih borbi priklanjali su se čas Veneciji, čas ugarsko–hrvatskim vladarima, a katkad u nevolji nisu odbijali ni tursku pomoć. Obično su pristajali uz onu stranu za koju su mislili da će najbolje zaštititi njihove privilegije i probitke hrvatskoga naroda. Živeći u burna vremena na tako istaknutom zemljopisnom položaju, sve naraštaje Frankopana prati neprestana borba. Gotovo svi odreda istaknuli su se kao snažne ličnosti zauzimajući važne položaje kao knezovi, vojskovođe, banovi, visoki crkveni dostojanstvenici, a neki od njih znali su spojiti mač s perom. Ženidbenim vezama povezali su se s najuglednijim europskim velikašima, pa i samim vladarima. Mnogi su se istaknuli u kulturnom radu podižući crkve i samostane i čuvajući “stare dobre običaje”, što potvrđuje Vinodolski zakonik (1288.) te statuti grada Senja i otoka Krka (1388.). Poticali su korištenje hrvatskog jezika i glagoljice te staroslavenskog bogoslužja. U

glagoljaškim središtima danas je sačuvano mnogo rijetkih knjiga na glagoljici i kamenih natpisa.

Urota ili oslobađanje

Nakon pada Bosne 1463. godine, Turci su navaljivali na posjede Frankopana i pustošili ih. Izgubili su otok Krk i grad Senj. Senj je Frankopanima oteo 1469., po nalogu ugarskoga kralja Matijaša, njegov kapetan Blaž Podmanicki, i to dok su se Frankopani borili protiv Turaka. Taj isti kapetan zauzeo je i neke druge primorske gradove.

Venecija se prevarom dočepala otoka Krka pa su Frankopani bili prognani iz kolijevke svoga roda. U unutrašnjosti Hrvatske njihovi posjedi protezali su se od Ozlja, Ribnika, Dubovca, Modruša… U Primorju su bili gospodari Grobnika, Trsata, Bakra, Hreljina, Drivenika i Novog. Krčki knezovi Frankopani obilježili su hrvatsku povijest i ostavili vrijednu povijesnu baštinu.

Zrinsko-frankopanska urota naziv je za složenu vojno-političku akciju kojoj je osnova bila pokret hrvatskog i ugarskog plemstva protiv apsolutističke politike Habsburgovaca od 1664. do 1671. Prema tumačenju Hrvatske enciklopedije Leksikografskog zavoda Miroslava Krleže, pokret je nastao kao posljedica specifičnih okolnosti u Hrvatsko-Ugarskom Kraljevstvu, koje se našlo na udaru osmanskih osvajača, te prilika u Habsburškoj Monarhiji, što su uslijedile nakon Tridesetogodišnjega rata (1618.–1648.) i potpisivanja Vestfalskoga mira (1648). Tada su Habsburgovci svoju pozornost usmjerili na jačanje dinastičke vlasti u svojim nasljednim zemljama te u Hrvatsko-Ugarskom Kraljevstvu, a u tome su im smetali svi utjecajni velikaši, ponajviše oni koji su, poput Zrinskih, imali jak gospodarski potencijal i raspolagali su vlastitom vojskom. Jačanje apsolutizma bečkoga dvora izazvalo je pojavu nezadovoljstva i prvih protuhabsburških planova među hrvatskim i ugarskim plemstvom već sredinom XVII. st. Čini se da su oko 1663. postojali planovi da se svrgnu Habsburgovci s hrvatsko-ugarskog prijestolja te da se za kralja izabere Nikola VII. Zrinski, što je on odbio.

Osamljena žarišta

Za Zrinske i Frankopane urota je bila traženje izlaza nakon poniženja sklapanjem Vašvarskog mira. Sramnim mirovnim ugovorom iz 1664. godine između Habsburške Monarhije i Osmanskog Carstva, Zrinski i Frankopani morali su se vratiti na početne položaje i platiti Turcima ratnu odštetu.

Hrvatska je time svedena na ostatak ostataka. Pokušaji izlaza iz te ponižavajuće situacije Habsburgovci su okarakterizirali “urotom”. Bečki dvor bio je obaviješten o svim kontaktima urotnika s inozemnim silama te je mogao pripremiti protumjere prije pokretanja otvorenog ustanka, a dvoru su obavijesti dostavljali i neki urotnici. Kada su vidjeli da protuhabsburški plan nema izgleda za uspjeh, Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan odlučili su tražiti od kralja oprost. Kralj im je pismeno obećao sigurnost u slučaju njihova dolaska u Beč te je bio sklon pomirbi, ali su njegovi ministri smatrali da Zrinskog i Frankopana treba oštro kazniti. Za vrijeme njihova puta u Beč, habsburški su generali zauzeli i opljačkali njihove posjede te istodobno uklanjali osamljena žarišta urote.

Po dolasku u Beč Zrinski i Frankopan bili su uhićeni te premješteni u zatvor u Bečkom Novom Mjestu, gdje su nakon nezakonita suđenja bili pogubljeni 30. travnja 1671., a njihova je imovina bila konfiscirana. Istoga su dana u Beču i Požunu bili pogubljeni dvorski sudac F. Nádasdy i Franjo Bonis kao predstavnik ugarskih protestanata. Poslije je ubijen i E. Tattenbach. Slomom urote bila je slomljena moć dviju najutjecajnijih hrvatskih velikaških obitelji Zrinskih i Frankopana te oslabljena sposobnost hrvatskog plemstva da se bori za municipalna prava zemlje.

Nakon njihove smrti i njihove obitelji bile su uništene.

Mač umjesto krune

U presudi za Zrinskog stajalo je da je “… htio biti ono što je Njegovo Veličanstvo, to jest nezavisni hrvatski vladar, te je stoga doista vrijedan da na glavu umjesto krune dobije krvnički mač”.

Tadašnji zagrebački biskup Martin Borković zauzimao se za njih, ali su glasniji bili kraljevi savjetnici. Također je kralj imenovao novog hrvatskog bana, Nikolu Bakača Erdodyja tek 1690., tako da se za Hrvatsku u tom razdoblju brinuo zagrebački biskup kao zamjenik hrvatskog bana, “locumtenens bani”, Martin Borković. Biskup je u velikoj nevolji Hrvatsku preporučio zaštiti S. Josipa, što je Hrvatski sabor na svom saborskom zasjedanju, 9. i 10. lipnja 1687., jednoglasno prihvatio.

Hrvatski mučenici, hrvatski ban, grof Petar Zrinski i knez Fran Krsto Frankopan dobili su svoj smiraj u zagrebačkoj katedrali Marijina Uznesenja. To se moglo ostvariti tek

raspadom Austro-Ugarske te su posmrtni ostaci Zrinskih i Frankopana 1919. godine najsvečanije preneseni u grobnicu u zagrebačku katedralu zauzimanjem Družbe Braće Hrvatskog zmaja.

Uprava zagrebačke katedrale i Matica hrvatska postavili su u zagrebačkoj katedrali brončana poprsja s tekstom 1971. godine sa stihom iz pjesme “Poziv u vojsku” F. K. Frankopana, “Navik on živi ki zgine pošteno”. Tim povodom održan je i stručni simpozij. Tadašnji kustos katedrale, mons. Antun Ivandija, slavio je svake godine mise zadušnice za Zrinske i Frankopane, kao i za sve hrvatske mučenike i branitelje.

Od 1991. godine obnovljena Družba Braće Hrvatskog zmaja, Matica hrvatska, Zrinska garda Čakovec i druge počasne postrojbe svečano polažu vijence na spomendan njihove pogibije. Spomenimo ovdje da je 1990. godine, prigodom svoga prvog dolaska u Hrvatsku, 20. lipnja 1990., smogao moralne snage i pomolio se na grobu i nadvojvoda Otto von Habsburg, najstariji sin posljednjega habsburškog cara, sada bl. Karla VI. Otto von Habsburg sa suprugom Reginom i drugim moliteljima položio je vijenac 30. travnja 2003. Kasnije se ti događaji obilježavaju i u Bečkom Novom Mjestu, kao i u Grazu na mjestima trpljenja obitelji Zrinski.

Oproštajno pismo

Donosimo oproštajno pismo bana Petra Zrinskog supruzi Katarini dan prije pogibije. Pisano je hrvatskim, kajkavskim jezikom i odmah je bilo prevedeno na sve europske jezike.

‘MOJE DRAGO SERCE. Nimaj se žalostiti zverhu ovoga moga pisma niti burkati. Polag Božjeg dokončanja sutra o desete ore budu mene glavu sekli, i tulikajše naukupe tvojemu bratcu.

Danas smo mi jedan od drugoga serčeno prošćenje vzeli. Zato jemljem ja sada po ovom listu i od tebe jedan vekovečni valete, tebe proseći ako sem te u čem zbantuval aliti se u čem zameril (koje ja dobro znam), oprosti mi.

Budi Bog hvaljen, ja sam k smerti dobro pripravan, niti se plašim.

Ja se ufam u Boga vsamogućega koji me je na ovom svitu ponizil, da se tulikajše mene hoće smiluvati, i ja ga budem i molil i prosil (komu sutra dojti ufam se) da se mi naukupa pred njegovem svetem thronušem u dike vekovečne sastanemo.

Veče ništar ne znam ti pisati, niti za sina, niti za druga dokončanja našega siromaštva. Ja sam vse na Božju volju ostavil. Ti se ništa ne žalosti ak je to tak moralo biti.

U Novom Mestu pred zadnjim dnevom mojega zaživljenja, 29. dan aprila meseca o sedme ore podvečer, leta 1671.

Naj te Gospodin Bog s moju kćerju Auroru Veroniku blagoslovi.

Groff Zrini Petar

Moje najdrakše hižne tovarušice – zasada vdove Katarine grofine Zrinski”.

Originalno pismo čuva se u riznici zagrebačke katedrale. Oproštajno pismo hrvatskog bana, grofa Petra Zrinskog, jedan je od najpotresnijih tekstova koji je ikad nastao na hrvatskom jeziku. To je posljednji list čovjeka koji svoju ženu naziva udovicom, koji je pomiren sa sudbinom, koji nema više nikakve nade u pomilovanje, ali koji mirno i muževno čeka smaknuće.

Petar Zrinski u pismu dokazuje mir i spremnost na smrt, dok kod cara Leopolda i njegovih ministara možemo prepoznati patološki strah u obliku agresivnosti i arogancije zbog kojeg zaboravljaju sve zasluge u višestoljetnoj obrani kršćanske kulture i civilizacije i odlučuju se zauvijek riješiti Zrinskih i Frankopana. Strah je kukavica pa svoju stvarnu prirodu otkriva tek u doticaju s ljubavlju, hrabrošću i istinom. Dubinu Petrova unutarnjeg mira potvrđuje i njegova izjava na stratištu okupljenoj gomili i egzekutorima: “Ovi se siromasi više plaše moje smrti od mene”.

Pogibija Zrinskog i Frankopana odjeknula je u Europi, a da bi se opravdao, kralj Leopold I. dao je prevesti oproštajno pismo na tadašnje europske jezike. Na osnovi njega nastala su mnoga književna, likovna i druga umjetnička djela. Za 350. obljetnicu smrti Hrvatska pošta izdala je i marku s motivom Oproštaj Petra Zrinskog sa suprugom Katarinom.