Srbi i danas pamte ta lica: Ono što im je učinila ova šaka branitelja zaista se dogodilo
ČUDO U FARKAŠIĆU
Sredinom listopada 1991. godine JNA je zaključila kako će bez velikih poteškoća pravcem Petrinja – Lekenik – Velika Gorica spojiti s ostalim postrojbama JNA, čime bi Zagreb imala na pladnju. Nikako nisu računali na Farkašić, malo mjesto kraj Kupe u kojem ih je čekalo svega 30-ak pripadnika Crnih mambi i nekoliko lokalnih branitelja koji su im se priključili.
AUTOR: Snježana Vučković / Dnevno.hr
Naknadno će se ispostaviti da je ova dvodnevna bitka najslavnija pobjeda Domovinskog rata na području Banovine. Okršaj je žestoko započeo 18. listopada i to napadima više stotina dobro opremljenih vojnika JNA, no unatoč velikim udarima neprijatelja, šaka hrvatskih vojnika redom je uništavala nadolazeću kolonu neprijateljskih tenkova i obranila selo, a da pritom nisu imali gubitke.
Kako je primicala noć, JNA je suočena s nenadanim gubicima izgubila volju za nastavak napada, pa se tako u Farkašiću koji je bio obavijem dimom i maglom dočekalo slijedeće jutro.
Ušli u logor JNA i tražili da se predaju
“Ono što smo ujutro našli, bilo je za nevjerovati. Njihovi napušteni tenkovi su još brujali, sve je bilo puno krvi i zavoja, ali nigdje leševa. Oni su cijelu noć izvlačili svoje mrtve… Moji dečki su skidali s tenkova mitraljeze, a ja sam si za opasač stavio jugoslavensku zastavicu koju sam tamo našao. Poveo sam 5-6 dečki po toj magli u izviđanje, zanimalo me gdje su se povukli. Krenuli smo i srećom, nismo imali običaj u takvim akcijama nositi naše oznake, jer smo se već sljedećeg trenutka našli usred njihovog tabora!”, ispričao je zapovjednik Petar Bajan.
Bilo ih je, kaže, kao mrava, a tenkova je bilo više nego hrvatskih vojnika: “Tamo smo se našli usred ručka jer smo vidjeli kako stoje u redu za čaj i paštetu. Malo nas je uhvatila panika, ali ona zastavica za pojasom popravila je stvar. Stali smo i pribrali se. Nismo bezglavo odjurili, jer smo računali i na minsko polje. Posnimali smo što sve oni imaju i shvatili smo, ako oni rasporede tenkove, nema nam spasa. Jedina šansa, bila nam je juriš”, kaže Bajan koji tada donosi nevjerojatnu, gotovo samoubilačku odluku.
Vratit će se po pripadnike Crnih mambi i najprije pozvati JNA na predaju. Odbiju li, morat će ih napasti…
Tako je i učinio. Doveo je svoje vojnike 200 metara od neprijatelja, a onda glasno pozvao na predaju! Zbunjenost neprijateljske vojske, mambe su iskoristile za žestoki napad pri čemu su na samom početku iz ose pogodili prvi tenk: “Rasturili smo ih. Tukli smo se s njima, oni onako zatečeni pokušavaju na tenkove, a mi samo udaramo. Dočepali smo se njihovog ‘pinzgauera’ koji je bio pun osa i zolja, ali smo stalno bili u očekivanju pojačanja koje nikako da stigne.”
Zapravo, obranili su Zagreb
Višestruko ranjavani Petar Bajan i prije akcije znao je za važnost obrane Farkašića. On je, naime, bio siguran da je neprijatelju glavni grad Hrvatske postao primarna meta. Pregledavajući srpski logor kod jednog poginulog oficira pronašao je zapovijed general majora Koturovića o prelasku rijeke Kupe i spajanju s garnizonima oko Zagreba.O tome je, kaže, čak obavijestio i generala Božu Budimira, no generali s njim nisu dijelili mišljenje.
“Bitka u Farkašiću bila je ključna. Tvrdio sam, ako on padne, linija borbe je u Zagrebu i to na zaobilaznici. Već tada sam tražio pojačanje”, kazao je Bajan i ispostavilo se da je u pravu. Unatoč svemu, izvojevali su pobjedu u kojoj su imali dva poginula, a do 22. listopada potjerali su agresora sve do Glinske poljane.
