“Srpska istina” u izdanju za vanjsku upotrebu: Fehir, Glavaš i zaboravljeni logori
Zvuči gotovo kao scenarij neke loše političke sapunice s elementima pravosudnog trilera i nostalgijom za vremenima kada je istina bila samo stvar propagande. Krunoslav Fehir, čovjek koji je svojedobno svjedočio protiv Branimira Glavaša u procesu za ratne zločine, uhićen je na graničnom prijelazu sa Srbijom. I gle čuda – istog trenutka, srpski mediji, naročito moralno nepristrani “Informer“, počinju uzbuđeno najavljivati “novo poglavlje istine”.
Jer ništa ne kaže “objektivna potraga za pravdom” kao tabloidi koji su desetljećima profesionalno specijalizirani za srpsku verziju stvarnosti, onu u kojoj su sve hrvatske uniforme ustaške, a sve srpske žrtve svetinje bez ikakvih povijesnih okolnosti.
Informer, u maniri svoje klasične misaone dubine, poručuje da je “došlo vreme pravde za nedužno ubijene”. Ne precizira tko su nedužni, gdje su ubijeni, tko je odgovoran za srpske logore poput Stajićeva, Begejaca, Niša, Srijemske Mitrovice i drugih, u kojima su mučeni i ubijani hrvatski civili i vojnici. Ali to nije ni važno – kad napišeš “ustaški zločini”, to se u nekim krugovima odmah smatra znanstvenim radom.
U cijelu ovu moralno-propagandnu igru uključuje se i Dragan Vasiljković, poznatiji kao Kapetan Dragan – čovjek s više ratnih optužnica nego propuštenih presica. On tvrdi da “Fehirovo priznanje otvara vrata pravde za srpske žrtve Osijeka”. Da, baš on, koji je, da podsjetimo, bio osuđen za mučenja i zločine nad hrvatskim zarobljenicima, sada nam servira lekcije o istini i pravdi. Paradoks? Ne, nego Balkan.
Fehir, koji je svojedobno svjedočio u politički delikatnom procesu protiv Glavaša, sada je, izgleda, postao dragocjena imovina u srpskom pokušaju da međunarodno rebrendira cijelu jednu vojnu agresiju kao nesporazum u kojem su, gle čuda, zapravo Srbi ispali glavne žrtve. Naravno, pritom se zaboravljaju sitnice poput 402 ubijena hrvatska djeteta, desetci tisuća ubijenih civila, stotine sravnjenih sela i gradova, tisuće protjeranih, zarobljenih, zlostavljanih. Zaboravljaju se i ti nesretni logori, gdje su hrvatski vojnici tretirani kao divljač za premlaćivanje. Jer koga briga za činjenice kad imaš Fehira?
Na scenu zatim stupa Mile Bosnić iz Pokreta Srba Krajišnika Srba – pokreta koji u imenu ima više “Srba” nego što UN ima članica – koji sumnja da je Fehir zapravo pobjegao u Srbiju zbog vlastitog straha. Možda. A možda je shvatio da je u regiji najvažnije na čijoj se strani nalaziš kad se piše nova verzija povijesti.
Ništa ne bi bilo potpuno bez komentara političkog desničara iz SNS-a, Nebojše Bakareca, koji kaže da “ratni zločini ne zastarijevaju”, što je točno, ali neobično zvuči iz usta predstavnika režima koji ima ozbiljne probleme s priznavanjem ijednog zločina iz vlastitog dvorišta. I dodaje da je Fehir “neposredni izvršitelj naredbi ustaša”. Eto, sve je jasno – srpski politički narativ, svježe restauriran za međunarodne tokove: tko god nosi hrvatsku odoru, automatski je “ustaša”, a svaki pokušaj obrane domovine – zločin.
I tako, novo poglavlje srpske “istine” piše se užurbano i po šabloni – zločinci postaju svjedoci, svjedoci postaju pokajnici, a pokajnici – alat za međunarodnu reviziju rata. Usput se prešućuje sve što nije u skladu s tom “istinom”: logori, granate po Vukovaru, silovanja, tenkovi, srpske paravojske, Arkan, Šešelj, i famozna “bezgrešna agresija” koja, prema toj istini, nikada nije postojala.
A Hrvatska? Hrvatska se, kao i obično, ponaša kao da se sve to događa na drugom planetu. Državni vrh, zaposlen analiziranjem EU fondova i raspodjelom političkog plijena, rijetko se sjeti svojih branitelja – osim u prigodnim govorima s vatrometom i klapom u pozadini.
Da, ovo hapšenje možda izgleda banalno. Jedan čovjek, jedan granični prijelaz, jedna lisica na ruci. Ali ono otvara mnoga pitanja. O prošlosti koju Srbija ne može ili ne želi priznati. O budućnosti u kojoj se istina ponovno relativizira. I o Hrvatskoj koja, ako ne pazi, može još jednom ostati nijema dok drugi pišu njezinu povijest.
A možda je to i bila namjera?
