Starešina: U sljedećoj fazi preslagivanja poretka na europskom tlu bit će RPC i SPC

Sergej Lavrov nije samo najdugovječniji, već zasigurno jedan od diplomatski i geopolitički najkompetentnijih vanjskopolitičkih ministara današnjice. Njemu ne treba pisati što je to vanjska politika Rusije i koji su njezini prioriteti. Jedan od tih prioriteta je stvaranje narativa o Velikom domovinskom ratu (Drugom svjetskom ratu) prema kojem je sovjetska Crvena armija oslobodila Europu od fašizma, traženje grobova i podizanje spomenika ruskim vojnicima – osloboditeljima na prostoru nekadašnje komunističke Europe između Crnog, Jadranskog i Baltičkog mora. Time Rusija pokušava vratiti ili zadržati svoj dominantni utjecaj u državama koje su se nakon sloma komunizma prije trideset godina oslobodile i ruskog velikodržavnog “zagrljaja“. Promovirajući taj ruski narativ velike pobjede, na simboličnom mjestu (Volgograd, nekadašnji Staljingrad), pred ciljanom publikom (veterani 2. svjetskog rata i izabrani studenti diplomacije) ministar Lavrov je ovih dana (30. kolovoza) progovorio i o ulozi Ruske pravoslavne crkve (RPC) u provedbi velikoruske državne politike. Dakako, u narativu Sergeja Lavrova to izgleda drukčije. RPC ne osvaja, već pomaže i liječi, piše Višnja Starešina za Slobodnu Dalmaciju, u kolumni koju djelomice prenosimo.

“Kada Ruska pravoslavna crkva svoje vrijednosti “prenese“ u inozemstvo, to doprinosi postizanju naših vanjskopolitičkih ciljeva, zalažući se za tradicionalne duhovne i moralne vrijednosti koje trenutno napadaju neoliberalne elite u nekim zapadnim zemljama“, poučio je Lavrov buduće diplomate.

O istoj praksi izvoza osvajačke politike preko državnog pravoslavlja ovih je dana na drugi način progovorio crnogorski književnik Milorad Popović u otvorenom pismu patrijarhu Srpske pravoslavne crkve (SPC) Porfiriju Periću. Povod je ustoličenje Joanikija za episkopa crnogorsko-primorskog SPC-a u Cetinjskom manastiru, u čemu Popović prepoznaje “stari načertanijevski, pasićevsko-ćosićevski duh”. Model djelovanja Ruske pravoslavne crkve na području nekadašnjeg Sovjetskog Saveza i Srpske pravoslavne crkve na području nekadašnje Jugoslavije je zapravo (bio) istovjetan. No dok je izvoz velikodržavne politike preko pravoslavlja za Rusa Lavrova duhovno i moralno uzdizanje drugih država, Crnogorac Popović, koji je ciljani objekt sličnog srpskog “udizanja“, to doživljava kao okupaciju.

(…)

Proziva još pisac Popović patrijarha Porfirija da se iz “bogougodnog“ episkopa zagrebačkog “koji zagovara pomirenje među ljudima i religijama“, nakon izbora za patrijarha SPC-a pretvorio u punokrvnog sljedbenika onih poglavara SPC-a “koji su podbunjivali srpski narod u Hrvatskoj, blagosiljali ratne zločince u BiH, nacionalne Crnogorce proglašavali Đilasovom kopiladi… I zaključuje: “Vaše su pomirljive riječi prema Hrvatima bile neiskrene, iznuđene novim demografskim i političkim okolnostima poslije izgubljenoga rata…“ No Popović i upozorava Porfirija: “Ali, nije vino pošto priđe bješe. Za razliku od 1918., Crna Gora nije napuštena od svojih zapadnih saveznika….“

O čemu je zapravo riječ, koji procesi stoje iza ovog slikovitog i vrckavog obraćanja pisca Popovića patrijarhu Porfiriju, neizravno je ukazao ministar Lavrov ratnim veteranima i mladim diplomatima u bivšem Staljingradu:

“Na rusku crkvu koja ima parohije u mnogim zemljama, danas vrlo snažan pritisak vrše zapadne države, prvenstveno SAD, koji je spreman uništiti jedinstvo svjetskih pravoslavnih kršćanskih crkava. Carigradski patrijarh Bartolomej odigrao je opaku ulogu u pokušaju odvajanja Ukrajinske pravoslavne crkve od Moskovskog patrijarhata… Slični pokušaji trenutno su u tijeku u Bjelorusiji i nekim mediteranskim zemljama, posebno u Siriji i Libanonu, te na Balkanu, gdje se žestoko napada Srpska pravoslavna crkva.“

I tako, iz potpuno različitih političkih pozicija ministar Lavrov i pisac Popović progovoriše ovih dana o jednom od ključnih konflikata Istoka i Zapada u sljedećoj fazi preslagivanja svjetskog poretka na europskom tlu. U glavnoj ulozi bit će pravoslavne crkve – RPC u Europi i na Bliskom istoku, a SPC na Balkanu. (…) Novost je da se Zapad, iznad svega SAD, počinje suprotstavljati tome, pronašavši suradnika u carigradskom patrijarhu Bartolomeju, koji je već priznao autokefalnost Ukrajinske pravoslavne crkve (2019.), izazvavši ogromnu ljutnju RPC-a. (…) U pravu je Popović kad drsko poručuje Porfiriju “nije vino pošto priđe bješe“. Kao da je još samo hrvatska vladajuća oligarhija spremna kupovati “pošto priđe bješe“. I to ne čak ni vino, već – ukiseljeno vino.

* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala