Stipo Mlinarić Ćipe; TIHO, DA SE FAŠIZAM NE UVRIJEDI

Europa danas obilježava dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima. To je važno činiti, i na taj dan se mora o tome govoriti kako se nikada ne bi ponovili i kako bi ih na vrijeme mogli prepoznati ako opet negdje zaprijete. Zapadnoj Europi to predstavlja sjećanje na zbivanja od prije 75 godina, a Istočnoj Europi obilježavanja strahote s kojom su u miru raskrstili tek prije 30 godina. No, hrvatska priča je opet, tipično hrvatski, znatno drugačija i puno teža. Mi se na žalost s totalitarizmom nismo uspjeli razići samo kroz mirne prosvjede, nego kroz bolno prolijevanje krvi. Ono što se zbivalo u Domovinskom ratu, upravo je značilo krvavo razračunavanje s totalitarizmima kojih se danas sjećamo. I to, na njihovom zalasku, mi smo se morali razračunati s oba režima odjednom: Komunističkim i fašističkim totalitarnim režimom istovremeno.

Poznato je da su na mnogim mjestima fašizam i komunizam u početku koketirali da bi se tek kasnije sukobili. Ali ne svugdje i ne potpuno. Jugoslavenski komunizam je, moramo se toga sjetiti, krajem rata apsorbirao četnički fašizam koji je unutar njega preživio u svim strukturama sve do devedesetih, da bi se onda obadva u neviđenoj simbiozi sručili na Hrvatsku otvoreno šurujući sve do svog konačnog poraza. Kokarde i petokrake su se vratile u ono razdoblje romanse po Romaniji i Užicama, kako bi nastavili tamo gdje su prije stali.

Da se s njima nisam susretao licem u lice, ne bih nikada povjerovao ni shvatio tu bliskost ovih dvaju totalitarizama. Ali posvuda sam susretao sljubljene i prigrljene petokrake i kokarde, u Vukovaru i po logorima. Pod tim obilježjima i idejama Moj grad Vukovar u kojem sam rođen razoren je s preko milijun granata od te iste dvoglave nemani. To su bili komunizam i četnički fašizam zajedno. Ti totalitarizmi u svojoj mržnji i bolesnoj ideji nisu birali ciljeve, tukli su i po civilima i po civilnim kućama, crkvama, bolnici i kulturnoj baštini. Četnički fašizam i jugoslavenski komunizam nije poznavao svetost grada, mjesta i života. Svi avioni, tenkovi i ostala oruđa bila su obilježena tom krvavom crvenom petokrakom. Kada su napokon zauzeli grad s njima dolaze neljudi s kokardama na glavama. Komunistički i četničko-fašistički totalitarizam marširali su napokon zajedno. Ta mješavina dva zla dovela je do toga da u jednom danu ubiju 1500 ljudi među njima i ranjenike iz bolnice. Žene siluju i otimaju im sve materijalne stvari. Muškarce odvode u konc-logore uz batine i ubojstva. Komunistički i četničko-fašistički totalitarizam sljubljeni u mržnji iz koje su i potekli.

Dok zapadna Europa jedva ima svjedoka tih strahota, a istočna Europa samo svjedoči o mirnodopskim iskustvima, mi u Hrvatskoj imamo desetak tisuća ljudi koji su živi svjedoci zvjerskih stradanja od ruku komunističkog i četničko-fašističkog totalitarizam zajedno – o čemu bi morala i bila dužna govoriti cijeloj Europi i svijetu. Cijeloj današnjoj generaciji cijeloga svijeta Hrvatska bi morala prenijeti jedinstvena svježa iskustva susreta oči u oči sa zlom ovih dvaju zala, kako bi ih se danas lakše detektiralo i uklanjalo. Ali, zašto se to ne događa?

Činjenica da se Hrvatska srami ili boji o tome govoriti i podsjetiti nas u kakvom smo totalitarizmu živjeli i kako je sijao smrti i krv sve do prije 3 desetljeća u svom posljednjem krvavom piru u Europi, nešto govori. Straši me to. Jer, ako se o tome ne može i ne smije govoriti, to može značiti samo jedno: da su i komunizam i četnički fašizam još uvijek negdje prisutni, i da se nismo s njima obračunali do kraja. Ali, morat ćemo, kako – tako.