Što se događa sa srpskim dobrovoljcima u Ukrajini? Ostalo ih je tek desetak, major koji u Novorusiji ima kultni status priča: Obećavalo im se 3000 eura, a onda su vidjeli kolika je zapravo plaća...

Nema pouzdanih podataka koliko Srba ratuje protiv Ukrajine na strani separatističkih država Donjecke i Luganske Narodne Republike, ali se njihov broj sada jako prorijedio.

Deseterostruko odlikovani major Narodne Republike Donjeck, 48-godišnji snajperist Dejan Berić Deki iz vojvođanskog mjesta Putinci (mjesto ima oko 3000 stanovnika) u općini Ruma, novinaru srpskog desničarskih portala je nekidan izjavio da ih nema više od deset, iako neki mediji špekuliraju da ih trenutno ima i pet puta više. Deki se javio iz predgrađa Kijeva, a nakon toga i iz bolnice (dobio je jaku upalu pluća) govoreći da ruske snage u Ukrajini napreduju puno brže nego što je on očekivao i da bi sve moglo biti gotovo za dva mjeseca.

"Sankcije bi Rusiji mogle trajati tri godine nakon toga, ali Rusija ima ogromne zalihe u zlatu i dijamantima, nafti i plinu. Izdržat će. Patit će samo oni koji kupuju Armani i Versace, ali takvi nam ili ne trebaju ili su već pobjegli iz Rusije. Rusija sve što je potrebno za osnovni život proizvodi sama. To je kao kod nas u Vojvodini, kad imaš novaca kupiš salamu, a kad nemaš jedeš domaći pršut ili šunku", kao pravi ekonomski ekspert priča ovaj bivši vlasnik firme za PVC stolariju. Njegovi sumještani govore da je otišao ratovati u Donbas 2014. zbog nagomilanih dugova, dok on, ispravljajući navode Radija Slobodna Europa, kaže da su njega izvarali i ostali mu dužni.

U MARIUPOLJU SU ŽIVI MRTVACI

Berić koristi srpsku terminologiju, pa tvrdi kako ruska vojska oslobađa ukrajinske gradove od ukrajinskih nacista, baš kao što su Srbi u Domovinskom ratu govorili da oslobađaju gradove po Hrvatskoj od ustaša. Posebno se okomio na Azov za kojeg kaže da ga financira ukrajinski tajkun Rinat Ahmedov, najbogatiji Ukrajinac i vlasnik nogometnog kluba Šahtjor. "Oni su mu sada okruženi u Mariupolju, u toj ukrajinskog grobnici. Oni su živi mrtvaci koje dok su živi, Ahmedov odlično plaća."

Što se zapravo događalo sa srpskim dobrovoljcima ili psima rata (prvi ne dobivaju, a drugi dobivaju lovu) u zadnjih osam godina ratovanja na strani separatista u Ukrajini, i zašto ih sada nema toliko u ovom ratu pa se s brojke od tristo dobrovoljaca iz 2014. godine došli do sadašnje brojke od deset boraca.

- Neki od njih su došli da bi zaradili i do tri tisuće eura, kako su im obećavali oni koji su već ratovali u Novorusiji pa kad su vidjeli da je plaća 16 tisuća rubalja ili 220 eura brzo su odustali. I ta plaća je isplaćivana tek od 2016. godine. Neki su se prepali, jer je došlo puno mladih ljudi koji su imali volju, ali nikada nisu ratovali, ma jedva su odslužili vojsku i u svojoj zemlji. Premladi su bili za ratove u Hrvatskoj i Bosni, pa čak i 1999. na Kosovu, a za ovaj nisu dorasli. Neki su kao Počuča i Gerovac došli na ratište kako bi privukli donatore za taj svoj Prvi husarski puk koji je ukupno imao šest vojnika i nikada nije bio samostalna jedinica. Uvijek isti Srbi mijenjali su postrojbe u koje su prelazili, a neki su izjavljivali i da ne žele biti rusko topovsko meso. Sada s priznanjem ovih dviju republika Donjecka i Luganska otvoreno jača ruska vojna komponenta u postrojbama pa stranci gotovo više nisu ni potrebni, govore nam dva dobro upućena izvora u ovu problematiku iz Beograda.

Mnogi srpski dobrovoljci su do dolaska u Donjec i Lugansk u svojim zemljama uglavnom bili anonimusi, osim Radomira Počuče koji je prije ratovanja u Lugansku bio glasnogovornik Antiterorističke postrojbe MUP-a Srbije i novinar TV Pinka, i Bratislava Živkovića, vođe Četničkog pokreta u Srbiji.

Prvi je zajedno sa Goranom Ranisavljevićem Gerovcem sanjao o osnivanju Srpskog husarskog puka na teritoriju Luganska, ali je baš od strane svojih zemljaka Srba uhićen zajedno sa Vladom Stanićem, stavljena mu je kesa na glavu i lisice na ruke, te je javno ponižavan pred kamerama (snimka nestala s YouTubea,op.a.) da bi se na kraju neslavno vratio u Srbiju. Živković je bio zapovjednik čete "Sveti knez Lazar", dobio je i medalju od Ministarstva obrane Rusije za povratak Krima, ali ni on sada ne sudjeluje u najnovijem ratu u Ukrajini.

BERIĆ IH OCRNIO, SAD SE "PERU"

Svi zapravo brinu kako popraviti imidž koji im je narušio sam Dejan Berić, proglašavajući ih Facebook ratnicima, dezerterima i osobama koje su kupovale medalje na ruskim skladištima, a nisu se borili za rusku stvar. Takve optužbe posebno idu na adresu Gerovca, bivšeg člana Arkanove Srpske dobrovoljačke garde koji je (kako kažu Berić i diverzant Dejan Vujić) dobivao donacije za put na ratište i oružje od dijaspore i popova, a svoje borce slao kamionima umjesto avioprijevozom, dok su ih Rusi držali gladne jer nisu bili dobri i pouzdani borci. Sve je kulminiralo kada su Počuča i društvo napustili jedan punkt u Debaljcevu, ostavili oružje i pokupili se. Pravac - Moskva.

- Na kraju su Počučini suborci došli meni s informacijom kako postoje planovi za likvidaciju mene i diverzanta Dejana Vujića, pa su na kraju bili i uhićeni Počuča i Stanić i držani dvadeset dana u zatvoru. Trebali su biti ubijeni, ali ja sam im spasio život, govorio je Berić koji je tri puta ranjavan i tri puta gubio čin jer je, kako sam rekao 'spašavao svoje Srbe kada su radili sr... na frontu'.

Berić nije dobro govorio ni o Nikoli Peroviću koji je regrutirao srpske dobrovoljce iz Francuske i njegovim ljudima iz Prve inter brigade okrivljujući ga da je razbio francusko-srpsku vojnu postrojbu svojim lažima i obmanama. Peroviću jako zamjera što je sa svojim ljudima gotovo do smrti izudarao i Gorana Petrovića iz Šabca, kojeg je prethodno Počuča prozvao suradnikom BIA-e. "Gotovo ga usmrtili udarcima i na kraju ostavili, a Rusi su mu spasili život te je on i sada na našem bojištu", rekao je Berić.

Svima je unatoč velikim razlikama u interpretaciji njihove uloge na ratištima dviju paradržava zajedničko da su veliki protivnici predsjednika Srbije Aleksandra Vučića i njegove politike, a neki su se otvoreno u kamere beljili i mahali prstima ispred nosa, pozdravljajući na taj način premijera i predsjednika Srbije. Po njima Srbija nije dovoljno desno orijentirana, razumije i oprašta svojim neprijateljima, dok bi oni to rješavali čvrstom rukom, kao što to sad radi njihov idol Vladimir Putin.

Naročito ih je razbjesnilo kada je 2014. u Srbiji došlo do izmjene Krivičnog zakona po kojemu je rat u stranim državama kazneno djelo za koje se može dobiti i do deset godina zatvora, te su Vučiću s ratišta poručili da ga je narod Donbasa već odavno pročitao. No srpski dobrovoljci, i nakon povratka u Srbiju, ne dobivaju velike kazne s kojima im se prijetilo, najčešće tek do šest mjeseci zatvora koji se potom odrađuju kućnim pritvorom, dok neki koji su, poput Živkovića, osvjedočeno ratovali u Ukrajini nikada nisu osuđeni.

Srbi na teritorij ruskih paradržava dolaze preko Moskve za koju i dalje postoji izravni let iz Beograda, a onda automobilima do položaja, ili su se kao Berić i Vujić već zatekli u Rusiji i Bjelorusiji na početku rata.

DOMAR IZ ŽENSKOG MANASTIRA

- Ja sam iz Sočija, gdje sam radio, otišao 2014. u veljači na Krim, a a onda u Donjeck - kaže Berić, dok Vujić govori da je dvije godine radio kao domar u jednom bjeloruskom ženskom manastiru, a onda je umjesto da se vrati kući, produžio za Donjeck gdje je umjesto mjesec-dva, kako je planirao, ostao punu godinu dana na tamošnjim ratištima.

Većina dobrovoljaca se nakon dolaska u Rusiju okupljaju u Rostovu na Donu gdje se nalazi Prva Inter brigada, tu dobiju potrebno oružje i osnovne naputke, a onda ih se raspoređuje na ratišta.

Od svih njih, svih osam godina jedino je na položajima ostao Dejan Berić koji ima kultni status u Novorusiji. To je termin nastao spajanjem dviju separatističkih država Donjecka i Luganska, a nosi naziv po staroj pokrajini Norusiji. Za Berića separatistički mediji kažu da je svojim snajperom s teplovizorom ubio stotine ukrajinskih vojnika. Američka novinarka Olga Scheter snimila je po njegovim ratnim doživljajima film "Rat snajperista" koji je dobio više međunarodnih nagrada za dokumentarni film, među njima i London Independent Award, ali u Srbiji nikada nije prikazan.

- Znao sam dogovarati obračune s ukrajinskim snajperistima preko Facebooka kod Avdjevke, Gorlovke, Marinke, Aleksandrovca, i nakon što bi izišli sa mnom na megdan više mi se nikada nisu javili - rekao je u tom filmu Berić.

Berić je o ratu na strani separatista napisao i knjigu "Kad mrtvi govore", dobio je najviši mogući orden - Orden Republike, u vojnoj uniformi koju je kitilo deset ordena vjenčao se Ruskinjom Jelenom koja vodi njegov Facebook kanal, pojavljuje se i kao novinar te se može reći da je od svih Srba koji su došli ratovati u dvije separatističke države postao jedina prava zvijezda koja tamo može ostati živjeti kako hoće i koliko hoće.

Svi drugi su časno ili manje časno napuštali ratišta Ukrajine, a o njima i danas kruže razne priče i glasine na teritorijima gdje su ratovali. Zato sada i ne ratuju u najnovijoj agresiji Rusije.