STRADANJE HRVATA U BIH Dusina, Doljani, Grabovica, Uzdol, Trusina, logor Muzej u Jablanici…. Obrazac ubijanja Hrvata pokazuje da je riječ o genocidu koji su počinili pripadnici tzv. Armije BiH

Kada se analiziraju i usporede s onim što se dogodilo u sjevernoj Hercegovini tijekom 1993. godine vidi se da u masovnim zločinima tzv. Armije BiH nad Hrvatima u sjevernoj Hercegovini ima elemenata ne samo genocidnih djela nego i genocida

Beskrajne borove šume. Livade. Planinski lanci. Borovnice koje zriju uz put. Gotovo bajkoviti prizori u blizini Parka prirode Blidinje. A onda u samo jednoj sekundi promjena. Isti ti idilični prizori iz župe Doljani u jablaničkoj općini pretvaraju se u sablast kada saznate da su upravo tu pripadnici tzv. Armije BiH i mudžahedini uz naredbu bošnjačkog političkog vrha 28. srpnja 1993. godine bez ikakvog povoda i borbi na najsuroviji mogući način pobili i masakrirali 39 vojnika i civila hrvatske nacionalnosti.

Eto to je bilo moje prvo suočavanje sa zločinom u Doljanima kada sam u mirnodopskim uvjetima 1998. godine s ekipom HTV-a Mostar snimao reportažu o tom masakru. Masakru u kojem su prema iskazima svjedoka tijela ubijenih bila nagorjela, skalpirana, odrezanih genitalija, smrskanih lubanja, a neka su čak bila i minirana kako bi nastradali i oni koji otkriju taj zločin.

Ubojicama i nalogodavcima u Sarajevu ni to nije bilo dovoljno pa su preživjele mještane Doljana njih 185 među kojima je bilo 37 djece i deset trudnica zarobili i odveli u zloglasni konc-logor „Muzej“ u Jablanici s tisućama drugih civila hrvatske nacionalnosti s područja cijele sjeverne Hercegovine.

Nažalost ovaj zločin je bio samo jedan u nizu brojnih nad Hrvatima tog područja počevši od Dusine, Trusine, Uzdola, Grabovice, mostarskog naselja Bijelo Polje, spomenutog konc-logora u Jablanici do brojnih drugih manje poznatih zločina. Njihove žrtve nisu sudjelovale u ratnim djelovanjima. Živjeli su u svojim kućama. Većinom su bili civili. U slučaju Grabovice svi civili. Dakle u masovnom ubijanju Hrvata sjeverne Hercegovine nije riječ samo o muškarcima i mladićima nego o ženama, djeci, starcima…

Ovdje nije slučaj o jednom masovnom zločinu nego o skupu većeg broja zločina mudro razbacanih u krugu nekoliko kilometara po brojnim selima i zaseocima općina: Rama, Konjic, Jablanica i sjeverni Mostar. Bez ikakve sumnje riječ je o planiranoj kampanji sustavnog ubijanja, protjerivanja, zatvaranja, zastrašivanja i dovođenja Hrvata tog područja u uvjete u kojima je bilo nemoguće preživjeti.

Ubijani su jer su bili „pogrešne“ nacije i vjere. Srušene su im kuće. Sakralni objekti spaljivani. Groblja preorana. Kosti mrtvih bacane u Neretvu. Satirao se bilo kakav trag njihovog postojanja. Uništavala bilo kakva uspomena da su tu živjeli. Htjelo ih se istrijebiti. I nažalost u većini slučajeva se uspjelo jer ih zbog sustavnog ubijanja, zatvaranja i protjerivanja tu više gotovo i nema.

Preživjeli su pak većinom prošli užas logora „Muzej“ u Jablanici. Logora ne za vojnike nego za djecu, za starce, za žene… opet samo zato što su bili pripadnici nacije i vjere koju je trebalo uništiti. Kada se uzmu u obzir sve ove činjenice one nažalost precizno opisuju najteži oblik zločina kojeg poznaje čovječanstvo – majku svih zločina. Genocid!

A što je genocid? Genocid je namjera, pokušaj ili provedba uništenja u cijelosti ili djelimice vjerske, etničke ili rasne skupine s određenog područja. Sudskim putem ga je gotovo nemoguće dokazati jer je ljestvica za njegovo dokazivanje postavljena izuzetno visoko. A kada se i dokaže predmetom je stoljetnih prepucavanja. Genocid svih genocida je Holokaust – uništenje europskih Židova koje je provela nacistička Njemačka.

Poznatiji genocidi su i onaj Turaka nad Armencima, britanskih kolonijalista nad autohtonim stanovništvom Amerike i Australije, Hutua nad Tutsijima u Ruandi, Sovjeta nad Ukrajnicima – Gladomor, srpske vojske nad Bošnjacima u Srebrenici… A zašto ga je teško dokazati? Čak ni broj mrtvih nije važan. Sastoji se od dokazivanja dva elementa: namjere (mens rea) i zločina (actus reus). I upravo je namjeru gotovo nemoguće dokazati jer je potreban opipljiv dokaz – izjava ili naredba o uništenju.

Genocid se najčešće sastoji od osam etapa. Kada se analiziraju i usporede s onim što se dogodilo u sjevernoj Hercegovini tijekom 1993. godine vidi se da u masovnim zločinima tzv. Armije BiH nad Hrvatima u sjevernoj Hercegovini ima elemenata ne samo genocidnih djela nego i genocida. To su:

– Razvrstavanje – masovnim ubijanjem i odvođenjem Hrvata u konc-logore na tom području do razvrstavanja je došlo. Do razvrstavanja je došlo i tijekom ubijanja.

– Označavanje – hrvatska sela i mjesta su označavana kao legla koja treba uništiti.

– Dehumanizacija – Hrvati su prokazivani kao zvijeri, latini i fašisti koje treba uništiti.

– Organiziranje – genocid je uvijek organiziran. Za ubojstva, protjerivanja, zatvaranja u konc-logore, uništenja spomenika, kuća i sakralnih objekata trebao je sustav koji je to osmislio, naredio i provodio. I to je postojalo u slučaju sjeverne Hercegovine.

– Polariziranje – emitira se zaglušujuća propaganda protiv skupine koju treba uništiti. I to je organizirano u slučaju sjeverne Hercegovine kroz brojne javne istupe.

– Identificiranje – žrtve se identificiraju i izdvajaju kao drukčiji. U ovom slučaju je to bilo zbog njihove nacije i vjere.

– Istrebljivanje – čin ubijanja, protjerivanja i zatvaranja pripadnike skupine koju treba uništiti što se i dogodilo u sjevernoj Hercegovini tijekom 1993. godine. Posebno su česta bila ritualna ubijanja hladnim oružjem koja su provodili mudžahedini i domaći zločinci pripadnici tzv. Armije BiH.

– Poricanje – ovome svjedočimo i danas i to ne samo u slučaju sjeverne Hercegovine nego i u slučaju zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina nad pripadnicima sva tri naroda. U sjevernoj Hercegovini ne samo da se poriče da je riječ o genocidu nego i da su uopće postojali ti zločini. Najzorniji primjer je pokušaj poricanja konc-logora „Muzej“ u Jablanici.