Strani fotograf ima možda i najpotresnije slike Vukovara: Tek sada ih je odlučio pokazati
Fotograf Steve Chapman-Bertelli tek je nedavno započeo s javnom objavom svojih ratnih fotografija koje su nastale tijekom opsade Vukovara 1991. godine.
Prekapajući svoju bogatu arhivu, ovaj strani foto-reporter sada je objavio još nekoliko fotografija ratnog Vukovara koje su, po reakcijama njegovih pratitelja, osobito potresne.
“Snimio sam ih u domovima i podrumima u rujnu 1991., nadam se da će ljudi moći identificirati sebe ili druge. Puno vam hvala što ste mi omogućili privilegij da vas sve fotografiram”, napisao je Chapman-Bertelli pohvalivši Facebook stranicu Istina o obrani Vukovara koja dijeli njegove uratke.
“Zakleo sam se da ću svima pričati o Vukovaru”
Riječ je, naime, o fotografijama vukovarske djece iz skloništa i podruma koja su u mjesecima teških granatiranja 1991. godine postala njihov drugi dom. Vukovarski mališani su u skloništima jeli, spavali i igrali se, a upravo to je ono što se dojmilo ovog talijanskog fotografa. Zanimljivo je da su se neki, sada odrasli ljudi, uistinu i prepoznali na ovim fotografijama.
Steve Chapman-Bertelli jedan je od hrabrih stranaca koji su se po zadatku našli u Vukovaru za vrijeme okupacije. Steve je, osim fotografiranja rata u Hrvatskoj, poznat i po sjajnim fotografijama iz BiH, točnije iz Sarajeva.
“Krajem rujna 1991. proveo sam nešto više od tjedan dana u malom gradu u Hrvatskoj koji se zove Vukovar. Grad je bio okružen i pod opsadom Jugoslavenske vojske i milicije. Neki kažu da je na Vukovar ispaljeno oko 2000 bombi dnevno, ali ja sam nakon nekoliko sati izgubio broj. Nikada neću zaboraviti čemu sam svjedočio i doživio u tih nekoliko dana i zakleo se da ću u studenom svake godine do kraja života nekome ispričati njegovu priču”, kaže Chapman-Bertelli.
Djeca u skloništu
Chapman-Bertelli u jednom od svojih osvrta opisao je odlazak u jedno od skloništa u kojem su bili muškarci, žene i djeca svih dobi:
“To je bilo mjesto na kojem su samo čekali. Ponekad bi bombardiranje otreslo prašinu sa zidova, ali oni su čekali, tiho, strpljivo i bez riječi prigovora. Nekoliko sam minuta promatrao djevojčicu od oko 12 godina kako u takvom miru gleda u svijeću da sam se i ja na trenutak smirio. Ovdje sam upoznao 15-godišnju djevojku po imenu Mihaela koja je jako dobro govorila engleski, pa smo puno razgovarali.”
Bila je, kaže, osoba snažne volje i govorila je odlučno kao odrasla osoba: “Nikada neću zaboraviti kako mi je govorila da će sve biti u redu, jer će ih predsjednik Clinton i Europa spasiti i da će ih vojnici, poput njenog dečka, braniti dok pomoć ne stigne.”
Brojna vukovarska djeca nisu preživjela rat
Tragediju vukovarske djece najbolje je opisala Ani Galović, autorica knjige “Mama, ne vidim nebo” u kojoj je nabrojala svu djecu nastradala u Gradu heroju, okolnosti pod kojima su poginula i sve ono što je prethodilo tragičnim događajima u njihovim prekratkim životima.
“Knjiga je koncipirana po datumima stradanja. Priče su uistine mučne i teške… Neka djeca su umrla od posljedica ranjavanja, no neka su mučki ubijena. Najmlađa žrtva je beba stara samo dan i pol, postoje dječaci koji su strijeljani, neki i zaklani, no svima je zajednički tragičan kraj. Gotovo jednako tragična činjenica jest da su ta djeca na neki način prešućena”, kazala nam je svojedobno autorica ove jedinstvene knjige.
