Sud u Beogradu rehabilitirao još jednog četničkog zločinca – krvnik Hrvata Momčilo Đujić dobiva ulicu u Zemunu?

Još jedan četnički vojskovođa sudski je rehabilitiran u Srbiji i iz povijesnoga tabora suradnika okupatora, zločinaca i krvnika rutinski prebačen u aleju “antifašista“ i “nacionalnih heroja“, piše slobodnadalmacija.hr

Riječ je o pukovniku Dragutinu Keseroviću, zapovjedniku četničkog Rasinskog korpusa kojega je Vojni sud Jugoslavije 1945. osudio na smrt strijeljanjem zbog niza zločina, pomaganja okupatoru i suradnje s pro-nacističkom vladom Srbije Milana Nedića. Viši sud u Beogradu ovih je dana suđenje Keseroviću prozvao “montiranim komunističkim procesom“, te ga proglasio ništetnim poništavajući sve njegove pravne posljedice. A

Valja biti precizan pa reći da je cijeli ciklus sudskih rehabilitacija uglednih pripadnika četničkog pokreta u Srbiji zapravo pokrenut još za predsjedničkog mandata Borisa Tadića, dakle davno prije predsjedničkog mandata Aleksandra Vučića.

Do danas su sudski posve rehabilitirani Nikola Kalabić, zapovjednik Gorske kraljevske garde Milan Radivojević Crni, četnički vođa iz Trstenika, a četnički koljač i svećenik Srpske pravoslavne crkve Milorad Vukojičić Maca je kanoniziran.

„Rehabilitacija jednog od četničkih zapovjednika za nas je neprihvatljiva, a strahujemo da će izazvati osjećaj nesigurnosti kod građana Srbije koji pripadaju nacionalnim manjinama“, navedeno je u priopćenju DSHV-a koje je potpisao predsjednik Tomislav Žigmanov.

U stranci Hrvata u Srbiji kažu kako je riječ o skandaloznoj odluci suda jer se „radi o ratnom vođi koji je surađivao s ostalim fašističkim snagama u tadašnjoj okupiranoj Srbiji, koji je nakon rata osuđen i zbog suradnje s Milanom Nedićem, predsjednikom kvinslinške vlade Srbije i jednim od arhitekata Holokausta u okupiranoj Srbiji“.

Ove godine pokrenut je i proces preimenovanje jedne od glavnih ulica u Zemunu, koja će dobiti ime po četničkom vojvodu i zapovjedniku zločina nad Hrvatima Momčilu Đujiću, bivšem svećeniku Srpske pravoslavne crkve.

U kratkom i bizarnom obrazloženju piše da je Momčilo Đujić “bio svećenik u Dalmatinskoj zagori do početka Drugog svjetskog rata. Kada je vidio što ustaše rade po srpskim selima riješio je da organizira lokalno srpsko stanovništvo u namjeri da obrane svoje porodice i domove”. Piše i da “Talijani, vidjevši što rade ustaše, počinju polako surađivati s Dinarskom četničkom divizijom koju je pop Đujić oformio i na taj način su branili zajedno srpsko stanovništvo”.