Svjetli riječ Hrvatska

Na Školjiću pred Prekom iz starih se fratarskih knjiga iz mraka stoljetnoga bude imena hrvatska, bude se grobovi besmrtnih,što svoje živote utkaše u vječnost jezika naroda svoga. Zatajeni, dogmom odbačeni, licemjerjem blaćeni,svjesno prešućivani od onih kojima se i za života svoga usprostaviše. No nikad izbrisani, nikad zaboravljeni smjerno skriveni, zaštićeni niču iz tame grobova svojih ko Zora, jer dan se budi. Naša hrvatska Sloboda. Svjetlost u ovom mraku. Svijetli doktor Ante Kuzmanić - riječju svojom hrvatskom. Svijetli Don Ive Prodan. Na Galevcu ploča jezik didova sja više od Sunca. Baka naših jezik. U zavjetrini vale, preške, lukoranske, u tišini u miru piva "Pisnik". Nad škojem jutro Rosa se za koru, vlakna bora hvata. Na maslini treperi suza Hrvata. Teška od ulja blista Orkula.Pjena oblači bijelim ruhom umorne tučene žale. ZORA JE. Bili lancuni na toplom se suncu suše. Stađun je trsija i mošta.. vina. Miriše skuhana dropovina... Koji sam? – upita se čovjek uhvaćen u čaroliji. ljepoti trenutka. Zar ovaj kraj nije sam po sebi pjesma? Ovuda su prohodili divovi Hrvata. Oni davni, Baraković, Zoranić, Karnarutić – Šimun fratar onaj Lukoranac. Klimantović. Pita se pjesnik Zorom Probuđen, zadojen ljepotom Doma.

Izranja Zadar

Tu pred ljetnikovcem, pred trošnim portunom sjedi čovjek i u zanosu osluškuje more što o hridi snagu svoju poput roda našeg u mrkloj povijesnoj kobi vjekovima ko i sad i danas razbija. Sjedi i čeka jutro... Zoru čeka, izranja Zadar. Izranja jazik. Dom izranja. Eto poslije tristo godina šutnje - eto objave "Zori dalmatnskoj" zadarskoj Hrvatskoj! Svanulo je u zavjetrini vale lukoranske "Zora puca bit će Dana"... Sluti Pjesniku sebi sva stoljeća hrvatska, zamišljajući jedan narod čije ime "sime vikovno" raznosi more, more i ratovi, vjetri što su bacali ih kao slamku diljem svijeta. Al trune se sjemenka tu - upravo ovdije na tom tvrdom kamenu, u crljenici na tom tlu, to "sime" to ime što čupaju ga bestidno bestijalno vječno čupaju. Vidi narod što sanja o grobovima svojim, onakraj nečujnih ravnih dritih ka kolone čempresa, kvrgavih ko škina maslina, vidi narod što sanja tvrdu crljenicu svoju slobodnu. Škrilu svoju. Svoj Uskrs. Zoru svih Zora. I upali Pjesnik šteriku u tami tristogodišnjeg zamrlog jezika hrvatskoga. Nije slučajno to bio Zadar. Što glas puka hrvatskoga čestitoga štuje i diže.Te godine 1844. upaljena je luč, upaljeno je svjetlo. JEZIKA, slatkega, krasnoga, narodnog.. Hrvatskog jezika luč. U svojoj pravoj odjeći i čistoći. Osluškuje zemlja proročansko disanje očeva. I pjeva Zadru čija riva svijetli lanternama plinskim. Pjeva Zoru Dalamatinsku puku hrvatskome vjerujući u njegovu slobodu, prosvijećenost. Mrak se povlači pred svjetlom riječi Ante Kuzmanića, pred tiskarom braće Batara, pred grmljavinom Ive Prodana, pred Petrovim stihom... Bježi nestaje kao što će ovi pred nama sutra bježati dušmani sada. Svjetle u noći imena hrvatska, kao da Zadar i škoje zapljusnuše vali materina vitra od koga u grlu zastaje dah. Vitra koji narod veže u zastavu, u stjeg, za korijen svoj... Ta pojava Zore dalmatinske bijaše proročanska, smisao, ljudskog u besmislu... Baš kao i njena objetnica danas... Njen stoti rođendan nije došao da bi stao.. došao je da bi ustao.Uskrsnuo ponovo... U vremenu kad rječ je Hrvatska opet zategnuta kao omča oko vrata čovjekakojeg koga objesiše. Glasno odzvanjaše, nadasve jasno i jedino hrvatski.Taj događaj, ta Novina zadarske Kalelarge, taj glas, što ga Preradović pusti, kriknu u noći, probudi naciju u trenutku probuđena mađarskog feudalnog nacionalizma, bolje reći šovinizma, što prijetio je zatiranjem Doma.

Biti preporoditelj

Upravo o tome vremenu i baš tako trebalo bi pisati danas. I biti budnica. Biti preporoditelj. Jezičnog, kulturnog života svehrvatska puka. Pojava Zore Dalmatinske bijaše upravo to. Dalekovidna prognoza političkog kulturojezičnog života u Hrvata, za razliku od Gajeva slavenofilskog, ilirskog zagovora. Upravo ta postavka, to htijenje Ante Kuzmanića bijaše ostvareno kao jedini pravi put, izbjegavajući labirinte u kojima Minotaur vreba ne bi li iščupao i zadnju riječ imena Hrvatskoga. I danas te, već tada zadane smjernice, žele zgasiti ovi što nam sela i gradove pale, ne riječju već topovima Kuzmanić zagovara i osjeća snagu hrvatskog narodnog bića upozoravajući javnost na izraženo Vučje-ćiriličko potiskivanje hrvatskih vrednota na crti barbarske mistike i dečanske Srbo bizantiske nadmoći. Zora Dalmatinska ukazuje na obnavljanje hrvatskog genija, u nuždi, u borbi za goli opstanak, uočivši sve elemente, po Hrvatsku kobnih saveza i sveza. Jer tada je Kuzmanić, kao i mi danas jasno osjećao krinku janjičarsko- dahijskog apetita što prijetio je i još uvijek prijeti, da svojim želucem nezasitnim proguta sve oko sebe. Ako u povijesti postoji neka konstanta u nas, to bi bila upravo ta konstanta hrvatske vjekovne borbe za oslobođenjem vlastitog jezika, vlastitog naroda,koja je stotinu i pedeset godina nakon Zore Dalmatinske poprimila oblik otriježnjenja, političke organizirane volje hrvatskog puka, za konačnom temeljnom slobodom.

Spomen na ta slavna vremena, na likove dr Ante Kuzmanića, Braću Battara, Preradovića, na don Ivu Prodana i njegovu tiskaru, ostat će dok bude Zadra - grada Hrvatskoga nepokornoga. Dok nam bude roda i poroda!

Napisano na položaju 7 DOM, Pukovnije u Prkosu godine godine 1994 na četiri studenoga.

Je li se u ovih, od obljetnice stopedeset godišnjice tiskanja Zore Dalmatinske u Zadru, je li se u ovih 25 godina od obilježavanja obljetnice u smislu Vučije –ćiriličkog zuluma glede hrvatskog jezika i nekakvih sarajevskih jezičnih konferencija o Regionalnom jeziku išta promijenilo osim naziva Jugoslavije u Regiju i naravno Vukova u Vučiće svakolike dužine dlake.. i naravno šapa.