VIJESTI Najčitanije

Tata je gutao knedle i plakao dok je gledao': Razgovarali smo natporučnicom koja je od branitelja s ponosom preuzela zastavu

Gabrijela Krešić2. 8. 2025. 10:304 min čitanja

Najemotivniji trenuci mimohoda bili su oni u kojima su branitelji pozdravljali svoje nasljednike u službi. Upravo taj prizor Mihaela će pamtiti cijeli život

Čekajući početak u sebi sam molila krunicu. Cijeli dan sam imala tremu, a kada sam stala na početnu poziciju i našla se nasuprot branitelja više je nije bilo, a ni straha – govori nam na putu za više nego li zasluženi godišnji odmor 29-godišnja natporučnica Mihaela Živković, koja se u četvrtak našla na čelu veličanstvenog vojnog mimohoda povodom 30 godina Vojno-redarstvene operacije Oluja. Bio je najveći mimohod u povijesti Hrvatske. U koloni dugoj gotovo dva kilometra ponosno je koračalo više od tri i pol tisuće pripadnika svih sastavnica sustava domovinske sigurnosti, uz gromoglasne ovacije desetaka tisuća građana. Snage su se kretale od Glavnog kolodvora preko Vukovarske ulice pa sve do Avenije Većeslava Holjevca, a uz moćnu smotru oklopnih vozila i helikoptera, najemotivniji trenutci bili su oni u kojima su branitelji pozdravljali svoje nasljednike u službi. Upravo taj prizor Mihaela će pamtiti cijeli život.

– Gledala sam branitelje kako stoje, a mi prolazimo pored njih, onih bez čije žrtve i hrabrosti ne bi bilo ni Hrvatske. Osjetiš duboku zahvalnost jer sve što radimo dugujemo njima. Osjetiš i veliku dozu odgovornosti jer im moramo pokazati da su Hrvatsku ostavili u sigurnim rukama – prisjeća se Mihaela, koja je svojim staloženim držanjem i sigurnim zapovijedanjem osvojila javnost, a njezine snimke preplavile su društvene mreže.

Najemotivniji trenutak mimohoda: Branitelji zastavu predali mladim snagama

Svečani program otvorili su hrvatski branitelji i braniteljice koji su, zajedno sa stradalnicima Domovinskog rata i mladim kadetima Hrvatske vojske, predali zastavu koja se od 5. kolovoza 1995. vijori na Kninskoj tvrđavi.

Nakon mimohoda prvo što je napravila je čestitala svojim kadetima, otkriva nam. – Ponosna na svoje kadete i kadete policije. Oni su glavni akteri u cijeloj toj priči, a ne ja jer dobar zapovjednik ne postoji bez dobre vojske koja stoji iza njega – ističe.

Dojmovi, kaže, još uvijek se sliježu, a za to će, čini se, trebati i nekoliko dana. Skromno ističe kako nije ni sanjala ovakve reakcije i interes javnosti jer je, kako kaže, samo izvršavala svoju dužnost. Telefon joj, pak, ne prestaje zvoniti, a poruke i čestitke stižu sa svih strana pa i od starih školskih prijatelja s kojima se nije čula godinama, ali i kolega iz bivših postrojbi.

Najvažnija joj je, ipak, potpora najbližih pa je ona tako nakon mimohoda prvo nazvala svoje sestre, prijateljice i tatu. – On je bio presretan, rekao mi je da mu je cijelo vrijeme bila knedla u grlu i da je plakao dok je gledao prijenos. I njega sada zovu ljudi da mu čestitaju, jako je ponosan na mene. Kad sam mu prije deset godina rekla da želim biti vojnikinja, nije bio oduševljen, ali danas je moja najveća podrška – ističe.

Foto: Privatni album

A upravo joj je otac, branitelj u Hrvatskom vijeću obrane, jedan od uzora u životu, ali i u poslu. Divi se, kaže, i svim onima koji su 90-ih branili Hrvatsku, a napominje da danas ne bi bila gdje je bez instruktora koji su je pratili na njezinu profesionalnom putu. U vojsci je, kaže, pronašla svoj poziv još u srednjoj školi. – Za mene nije bilo plana B, znala sam što želim. Konkurencija je pri upisu bila velika, na 1500 prijavljenih primali su samo 50 kandidata, ali nisam posustala i samo sam nastavila marljivije pripremati za prijemni ispit. Kada sam prošla, znala sam da je to moj put – govori Mihaela koja je u vojsci od 2015. godine.

Danas radi u Kadetskoj bojni, a pješaštvo je izabrala jer, kako sama kaže, voli biti na prvoj crti. – Volim biti u blatu, volim izazov i biti na prvoj crti. To je pješaštvo. Ali to sam ja, idem uvijek tamo gdje je najdinamičnije – kazuje Mihaela Živković. Na pitanje što bi poručila mladima koji razmišljaju o vojnoj karijeri, Mihaela odgovara bez razmišljanja. – Ovo je poziv. Moraš voljeti svoju domovinu i svoj posao jer sustav je dinamičan i izazovan, i fizički i psihički. Ima dana kada je teško, kada se pitaš zašto si tu, ali onda dođu trenuci poput ovog mimohoda koji te podsjete zbog čega vrijedi ustrajati. Ako voliš ovaj posao, možeš sve izdržati – ističe.

U budućnosti bi se voljela okušati u međunarodnim misijama kako bi stekla dodatno iskustvo i znanje, a planira i daljnje školovanje te napredovanje kroz vojnu hijerarhiju. – Za deset godina želim da mogu reći da sam napravila sve što sam mogla za svoju vojsku i svoju državu. I da se mogu ponositi svakim korakom koji sam napravila – govori nam.