Tigrovi ’91. donijeli jezivu odluku: Skinuli oznake i ušli ravno u Srbiju

Na dan 17. listopada 1991. godine najistočniji grad Hrvatske, Ilok, ispražnjen je od Hrvata od strane JNA i velikosrpskih snaga. Toga dana kolona od 8000 ljudi civila, staraca, žena i djece – napušta svoj grad uz prijetnju oružjem. Oni koji su ostali mučeni su i ubijani od strane okupacijskih snaga.

Posebno je bila upitna sudbina 50-tak pripadnika Tigrova koji su na vukovarsko područje stigli još u lipnju te godine. Od njih stotinjak pridošlih, brojni su iz rata izašli ranjeni, a neku se iz njega nikada nisu vratili živi. Uz Tigrove na vukovarskom području vežu se mnoge odvažne akcije, no priča o njihovu proboju upravo iz Iloka kroz Srbiju – jedna je od onih za koje se slabo zna, a koja ledi krv u žilama.

Detalje najuspješnijeg proboja koji je prošao bez ijedne žrtve, otkrio je povjesničar Jakša Raguž. Do 11. listopada 1991. slobodni su ostali samo Ilok s okolnim selima Bapska, Šarengrad i Mohovo. JNA je postavila posljednji uvjet – da branitelji predaju oružje i JNA uđe u Ilok.

Tigrovi poskidali oznake i ravno kroz Srbiju

Iločani su 13. listopada referendumom odlučili da će napustiti Ilok, a po tom sporazumu, s civilnom kolonom taj su grad mogli napustiti i branitelji koji “nisu okrvavili ruke” što je za njih bio jasan znak da moraju pronaći drugi način napuštanja tog područja. Iako najnevjerojatnija, najbolja šansa da prežive ovu situaciju bila je proboj kroz Srbiju. Zapovjednici Dragan Basić i Ilija Vučemilović ponudili su da svatko sam odluči što želi, pa se tako njih 50 dobro naoružalo, poskidalo oznake i krenulo po mraku kroz pograničnu šumu Voćin prema jugozapadu.

Nakon nekoliko sati hoda, piše Raguž za VP našli se kod srpskoga sela Molovin i tada su prvi put stupili na srpsko područje. U zoru 16. listopada kolona je prekinula proboj, jer je bilo opasno kretati se ravnicom po danu tako blizu granice i bojišta s kojih su ih mogli zamijetiti patrole JNA i srbijanske policije. Nakon cjelonoćnog hodanja bili su umorni i iscrpljeni, a umorni branitelji počeli su odbacivati oružje, zadržavajući samo osobno oružje i streljivo. Raguž je u razgovoru sa sudionicima ovoga proboja došao do zanimljivog podatka o slučajnom susretu sa jednim starcem, mještaninom Bapske.

Starac ih nahranio grahom

Gardist Starčević o tome ispričao je kako ih je djed gledao u čudu pitajući se, otkud oni ovdje? Ponudio ih je, kaže loncem od pet litara punim graha koji je “planuo”. U nastavku proboja zbog umora i čestih preleta aviona, zavladala je atmosfera beznađa i depresije iz koje ih je prenula kolona vozila JNA iz kojih su vojnici žestoko pucali slaveći odlazak na hrvatske bojišnice. Nakon što su svladali i tu prepreku, morali su svladati močvarni teren prilikom čega su upadali u vodu do pasa, a kako su ostali bez vode – bili su prisiljeni piti vodu iz kanala. U jednom je, kažu, plutao leš krave, no žeđ je bila jača.

S dolaskom noći 17./18. krenulo se u posljednju etapu proboja, a do jutra kolona se uspjela probiti do rijeke Bosut. Zbog dezorijentiranosti i nepoznavanja terena, nisu bili sasvim sigurni idu li u dobrom pravcu…

Tako su Tigrovi tijekom popodneva u šumi Ugljara ušli u Hrvatsku, a da to nisu znali. Ponovno su naletjeli na nekog starca koji je tvrdio da njega politika i rat ne zanimaju, ali im je objasnio da su nedaleko od hrvatskoga pograničnog sela Apševaca te im dao upute kako će ga naći. Bilo je to za sve u koloni ogromno olakšanje jer to je značilo da su uspjeli. To im je dalo dodatnu snagu da nastave hod te su, prateći Bosut, još za dnevnoga svjetla izbili pred Apševce, pa su s prvim sumrakom 18. listopada konačno ušli u selo.