TKO ĆE JEDNOM REĆI - DOSTA? DRMIĆ BJELICU ZOVE LAŠCEM, BJELICA SE PREPUCAVA SA SUCIMA I SUPARNICIMA...
U eteru HNL-a sve pršti od ružnih izjava i sumnji, ali nema reakcije nadležnih
Još tamo sredinom 1990-ih godina puno se raspravljalo o ponašanjima i općoj komunikaciji u domaćem nogometu. Priča o kodeksima, okvirima kojih se trebaju držati akteri nogometnog sporta, naslušali smo se za pedeset godina unaprijed. Problem je što su i pisani napuci u tom kontekstu u pravilu ostajali prazne fraze na papiru. U to "drevno" nogometno i društveno vrijeme, kada još nije bilo na obzoru internetske revolucije i posljedičnih novih vrsta (lako zapaljivih) komunikacija, moglo je to još nekako i biti prihvatljivo kao posljedica teških godina i povijesnih mijena na ovim prostorima. Nogomet je u takvim vremenima više-manje sporedno pitanje utjecaja na društvenu zbilju. Kako, međutim, vrijeme ide dalje, tako je u svakom, pa onda i u hrvatskom društvu, nogometni utjecaj postao velikih dimenzija...
Na žalost, razine ponašanja u HNL-svijetu, uz povremene mirnije faze, uglavnom su visokih dometa netolerancije prema drugačijim mišljenjima, stavovima i vizijama. I u svakoj prilici kada se događa neka napetost, svejedno govorimo li o borbi za vrh, Europu ili ostanku u ligi, reformi sustava natjecanja, sucima ili izboru predsjednika, izbornika, tajnika ili domaćinstva reprezentaciji, dakle, gdje god se može, izvire niska razina komunikacije i odnosa. Mislilo se da će kroz godine stvari ipak otići u smjeru primjerenijih ponašanja jer je ono važno i za prodaju svog proizvoda, ali čini se da je to i dalje nemoguća misija...
Nedavno je, doduše, HNS nikad promptnije reagirao na privatnu komunikaciju suca Ivana Bebeka i ekspresno ga kaznio. U trenutku kada je predsjednik HNS-a Marijan Kustić uživao u otopljavanju odnosa između Kuće nogometa i Hajdukove vrhuške, što je važno i za političke okvire, Bebekove verbalne eskapade, koliko god privatne, ipak su bile veliki teret. Na stranu slojevitost tog slučaja, kada se već tako pribjeglo pozivanju na pisane i nepisane linije kodeksa ponašanja, mogao se taj trenutak i povod iskoristiti kao jasna poruka svima da će svako javno iskrivljeno ponašanje kažnjavati. Kad se stvari više ne mogu preventivno rješavati, kada se kroz toleranciju ne uspijeva utjecati na aktere, onda nema druge nego pribjeći sankcijama. Nogometnim akterima nema teže sankcije od financijske...
Ova posljednja javna komunikacija na relaciji (dijela) igrača Rijeke prema Nenadu Bjelici i Osijeku samo je jedan od primjera srozavanja komuniciranja nogometnog miljea na način koji sasvim sigurno neće doprinijeti ugledu HNL-a. Točno je da je Nenad Bjelica, otkako je trener u Osijeku, nametnuo kolerične pristupe, te se teškim optužbama na temu "korporacije" vrlo jasno očešao o HNK Rijeku i njenog šefa Damira Miškovića.
I on je, doduše, kao i Bebek, nešto govorio ne znajući da ga snimaju na Rujevici. No, tako je i kasnije nastavio, obrazlažući svoje stavove, ali neuvjerljiv u kontekstu svojih pogleda na vrijeme kada je bio dio Dinama, ili trener u Speziji, uz šefovanje Miškovića. Neovisno o svemu, kad stvari djeluju nedosljedno, onda je sasvim izvjesno da će biti kontra prozivanja.
Igrač Josip Drmić, ako je istina da je on javno preko društvene mreže proglasio Bjelicu lašcem, sasvim sigurno je jako pogriješio. Kao i Selahi, koji je ismijavao Osijek. To igračima, koji ne misle puno, djeluje možda kao dobra zafrkancija, da se malo zagriju strasti, ali može ispasti i povod za rabijatne atmosfere. One se mogu reflektirati i pretjeranom agresijom i sporovima na terenu, ali je puno gore ako se ista dogodi na tribinama, izvan stadiona i slično. Tamo gdje postoji već natjecateljska napetost i ne baš dobar odnos vrlo je lako zapaliti fitilj neželjenih i opasnih reakcija. Što čini HNS, koji je preuzeo na sebe kompletno upravljanje HNL-om, da to spriječi?
Ono što se još primjećuje u posljednje vrijeme, pogotovo otkako je pandemija "ozvučila" terene u nedostatku žamora gledatelja, to je nerijetko primitivna razina komunikacije prema sucima, suparničkim igračima, a gdje god i svojim pulenima. No, dok se to lakonski doživljava kao dio "nogometnog folklora", djeluje nam još gore to što se gotovo više ne može jedna utakmica odigrati bez žestokih prosvjeda na suce ili prepucavanja sa suparničkim klupama. U tome najviše prednjače Bjelica i njegovi asistenti, ali većina trenera krenula je tim linijama.
U više navrata ove sezone istaknuo se žestokim reakcijama i rječnikom nekad sjajni igrač Rijeke, a danas Tomićev pomoćnik Matrljan. I dok se tako šire negativne energije ponašanja i komunikacije, gotovo da nema tog faktora nogometa koji će s institucionalne razine reći dosta. I što je osobito važno, koji će biti dosljedan. Sve ono što nisu oni klubovi, treneri i igrači, koji, između ostalog, nerijetko mijenjaju sredine, a onda i stavove prema nekim događanjima...
Nogomet nije kazalište i slažemo se da su strasti zagrijane i povod drugačijem vokabularu, ponašanju i doživljajima događanja. No, nogomet ne bi smio sebi dozvoliti da u ime te strasti tolerira niske razine ponašanja i međusobne komunikacije kao nešto normalno. To je pristup koji zapravo polako. ali sigurno, gasi strasti nogometnog puka i, što je još gore, odvraća nove generacije od tog prostakluka...
