Tko je napisao prvu sustavnu povijest Hrvatske

Juraj Rattkay: idealan vladar treba biti razborit, pravedan i pobožan

Vrlo malo ljudi u Hrvatskoj zna tko je napisao prvu sustavnu povijest Hrvatske. A isto tako vrlo malo ljudi zna o obitelji Rattkay, koja je živjela u Velikom Taboru, u Hrvatskom zagorju pokraj Desinića. Ta vrlo poznata plemićka obitelj dokazala se u borbi protiv osvajačkih ratova Turaka, koji su osvajali teritorij europskog kontinenta. Obitelj Rattkay imala je niz istaknutih članova. „Jedan od najistaknutijih među njima bio je Juraj II. Rattkay (1613. – 1666.), kanonik Zagrebačkog kaptola, poznat kao dobar govornik, prevoditelj, sudionik vojnih pohoda. No, Juraj II. Ratkay ponajprije je značajan kao autor prve sustavne povijesti Hrvatske, pod naslovom „Memorija Regnum et banorum Regnorum Dalmatiae, Croatiae et Sclavonie, objavljene 1652. godine u Beču“, Juraj Velikotaborski (1613. – 1666.), Desinić 2004. Godine, str. 3.

Obitelj Rattkay

„U zlosretnom 16. stoljeću pripadnici obitelji Rattkay, upravo zahvaljujući vojnim zaslugama protiv Turaka, stekli su plemićki naslov baruna. Godine 1559. Ferdinand I. Habsburški dodijelio je Petru II. i Pavlu III. Rattkayu svečanu barunsku diplomu uzimajući u obzir vojne zasluge njihova oca Pavla II., koji je do pogibije u bitci kod Preloga bio aktivan sudionik mnogih bitaka protiv Turaka. Obnašao je i važne javne dužnosti – bio je hrvatski podban (1538. god.), podžupan Varaždinske i Križevačke županije (1542. god.) te plemićki sudac u Varaždinskoj županiji (1539. – 1555.)“, Juraj Velikotaborski, str. 5. „Mladi Juraj pohađao je u Grazu gimnaziju (1627. – 1631.) i prvu godinu studija filozofije. U Loebenu u Austriji godine 1632. stupio je u isusovački red – u knjizi novicijata za njega je zabilježeno da ima 19 godina, da je dobra zdravlja i da govori latinski, hrvatski i njemački jezik. No, Juraj je ubrzo napustio isusovački red te nastavio studij filozofije u Grazu. Od 163. do 1639. bio je gimnazijski profesor, prvo u Zagrebu, a potom u Gyoru. Ondje je 22. XI. 1639. otpušten iz isusovačkog reda“ (str. 6). Ubrzo poslije toga biskup Benedikt Vinković imenovao ga je kanonikom zagrebačke katedrale.

Tisak prve sustavne povijesti Hrvatske – sličnost s našom zbiljom

Reprezentativno povijesno djelo „Memoria regnum et banorum Dalmatiae et Sclavoniae“ (Spomen na kraljeve i banove Kraljevstava Dalmacije, Hrvatske i Slavonije) tiskano je u Beču 1652. godine. Nastalo je na poticaj bana Ivana Draškovića III. Pokrovitelji toga povijesnog djela bili su mladi kralj Ferdinand IV., Nikola Zrinski i brat mu Petar. Knjiga je posvećena toj trojici pokrovitelja. U predgovoru knjige autor nije štedio svoje suvremenike. Pa je napisao: „Jedni su obamrli, drugi su zabavljeni ispraznim, uzrujana lijenost koja ne miruje, treće je čvrstim lijepkom priljubila uza se pohota, četvrte šiljcima zavisti i takmenja podbada častohleplje, a pete nezasitna žudnja za posjedovanjem i gospodarenjem tuđim tjera da bjesomučno upropašćuju nevine“ (str. 13). Ako promotrimo malo bolje i sustavnije naše današnje prilike, možemo reći da caruju iste mane i loše strane Hrvata. Jedni djeluju kao da su obamrli i da ih ništa ne zanima niti motivira. Mnogo se Hrvata bavi ispraznostima, sebičnom trkom samo za materijalnim. Pohota – gramzivost – viđena je na svakom koraku Lijepe naše. I to ne samo kod političkih elita, nego i među jednostavnim pukom. Ta gramzivost, iza koje je častohleplje, uništava stupove hrvatskoga društva i velik broj građana stavlja u težak materijalni položaj. Sve je više siromaštva i onih koji jedva krpaju kraj s krajem. Prošlo je nekoliko stoljeća od prve pisane povijesti Hrvatske, a Hrvati kao da su ostali genetski isti, s istim genetskim kodom, nepopravljivi. Juraj Rattkay, zbog oštre kritike u svezi sa spomenutom povijesnom knjigom, pretrpio je mnoge uvrede i kritike od svojih suvremenika. Neki su priželjkivali i čekali osvetu zbog tako kritički pisane prve povijesti Hrvatske. Kažu da su povijesnu studiju Jurja Rattkaya o Hrvatskoj više čitali Mađari i više je vrednovali od Hrvata. Mađari ga povijesno i misaono smještaju uz ideje i djelovanje braće Zrinskih, osobito Nikole.

Juraj Rattkay – idealne osobine vladara

Za svećenika, kanonika i povjesničara Jurja Rattkaya idealan vladar je razborit, pravedan i pobožan. Isto misli i za idealnu državu. Ona je plemićka „res publica“, koja je u slozi s Rimom i djeluje samostalno. Identična stajališta gajili su i Nikola Zrinski i svi oko njega. No, Nikola ide i dalje. On želi obranu postojećih autonomija i vrlo rado uspostavlja suradnju s drugim konfesijama. „Zato nije Rattkay neuk povjesničar ni smušen idealist, već važan čimbenik i 'glasnogovornik' ranog razdoblja urote Zrinsko-Frankopana, vjerojatno najsnažnije starije hrvatske političke koncepcije“ (Juraj Rattkay Velikotaborski, 1613. – 1666., str. 27. Smrću Jurja Rattkaya, župnika župe sv. Ivana u Novoj Vesi, dolazi do prekida i završetka obiteljske loze Rattkay.

Mogu li Hrvati danas nešto naučiti od Jurja Rattkaya, Zrinskih i Frankopana

Dakako da mogu. Autonomija i samostalnost hrvatskih ideja i državnosti vrlo su važne. Važna je i suradnja s drugim konfesijama. Ta je suradnja nešto normalno u vremenima u kojima živimo. Ona je uostalom zacrtana kao duh ekumenizma na II. Vatikanskom koncilu. Željeli mi to ili ne, Hrvatska je stoljećima bila vezana uz Rim. Ali ne kao sluga, nego kao zemlja i država koja je s katoličkom vjerom bila uvijek dio zapadnoga svijeta. Ljestvica idealnog vladara kod Jurja Rattkaya i Zrinskih nastala je u kontekstu pripadnosti zapadnome svijetu, koji je vjerski i kulturološki obogaćivao Hrvate. Političko glavinjanje raznim drugim političkim prostorima nije sretno završavalo za Hrvate. Ideje i ideologije koje su bile hrana Hrvatima, u kojima se premalo računalo na razboritost, pravdu, pobožnost i Rim, završavale su kobno. Potpora hrvatskoj samostalnosti prvo je došla iz Rima. To nam je čast i ponos. Poslije priznanja naše samostalnosti iz Rima, došla su i priznanja dugih europskih država, kao pokazatelj da pripadamo zapadnom krugu civilizacije. Zato je bilo i bit će, i u budućnosti, „neproduktivnog“ i bezuspješnog guranja Hrvatske u neki drugi politički okvir u kojem se ne računa na zapadne ideje, katoličanstvo i Rim. Kako bi rekao Juraj Rattkay, budimo razboriti, pravedni i pobožni. „Navik oni živi, ki zgine pošteno“.

Vladimir Trkmić/PDN