Tuđman ih je otjerao iz Hrvatske i to se smatra dobrim potezom: ‘Beskorisni ste’

DAO IM JE ŠANSU

U sklopu tzv. Vanceova plana za Hrvatsku 21. veljače 1992. Vijeće sigurnosti OUN-a donijelo je Rezoluciju o pokretanju mirovne operacije i slanju međunarodnih zaštitnih snaga u Republiku Hrvatsku. Snage UNPROFOR-a koje su ovdje popularno nazvane Plave kacige, trebale su preuzeti 4 zaštićene zone u RH, a njihova misija bila je u prvom redu razdvajanje strana u sukobu, odnosno stvaranje svojevrsne tampon zone.

Istom rezolucijom u Hrvatskoj su uspostavljene četiri UNPA zone, odnosno sektora, u kojima su bile razmještene UN-ove zaštitne snage. Njihova je zadaća trebala biti demilitarizacija područja, dakle da sve oružane snage, izuzev UNPROFOR-a, budu povučene i demobilizirane.

Vojni promatrači bili bi ovlašteni nadzirati djelovanje lokalnih policijskih snaga, štititi pojedince bilo koje nacionalnosti od svih oblika diskriminacije te osigurati poštivanje ljudskih prava. Područje sjeverne Dalmacije i Like organizirano je u Sektor Jug, Banovina i Kordun u Sektor Sjever, zapadna Slavonija u Sektor Zapad, a istočna Slavonija u Sektor Istok.

Foto: Screenshot

Nikakva korist od UNPROFOR-a

Nažalost, misija UNPROFOR-a nije ispunila svoje zadaće, propustila je spriječiti ubijanje Hrvata u UNPA zonama, nije izvršena demilitarizacija, a pasivnost je neprijatelju omogućila da aktivno sudjeluju u agresiji na Bosnu i Hercegovinu. Općenito, sporazum je bio nepovoljan za Hrvatsku jer prema njemu status zaštićenih područja ostaje isti dok se ne postigne cjelovito političko rješenje jugoslavenske krize. Prema sporazumu JNA se trebala povući iz Hrvatske što je i učinjeno, ali prije povlačenja JNA je ustrojila i naoružala pobunjeničku vojsku i policiju. Tijekom cijeloga rata JNA je davala svu logističku podršku pobunjeničkoj vojsci, a nakon napuštanja Hrvatske JNA je podržala pobunjene Srbe u Bosni i Hercegovini, izvršila je novu agresiju na BiH. 

UNPROFOR je u svibnju i lipnju 1992. preuzeo odgovornost za primirje u Hrvatskoj, ali i dalje je bilo ozbiljnih incidenata  poput granatiranje hrvatskih gradova. Osim primirja (stanje ni rata ni mira) UNPROFOR nije ispunio postavljene zadatke: uspostavu vlasti na okupiranim područjima, razoružavanje paravojnih postrojbi, povratak prognanika, uspostavu prometa. Tijekom mandata UNPROFOR-a protjerano je 12.000 nesrba iz sektora koji su bili pod njegovom kontrolom i ubijeno je oko 400 osoba u području njihove odgovornosti. UNPROFOR nije spriječio pljačku i paljenje domova i kuća prognanika, a Srbi su izvršili etničko čišćenje u sektorima njihove odgovornosti. Nikada nitko od zapovjednika UNPROFOR-a nije odgovarao za zločine počinjene u zoni njihove odgovornosti.

Dan kada je Tuđman rekao “dosta”

Hrvatska vlast je u siječnju 1995. najavila da će otkazati mandat UNPROFOR-a zbog njegove neučinkovitost, a negdje i očite pristranosti i pomaganja pobunjenika. Hrvatska vlast je, unatoč silnim pritiscima, čvrsto odlučila prekinuti s neučinkovitom misijom UNPROFOR-a. Dr. Franjo Tuđman je bio ustrajan jer je postojeće stanje bilo neodrživo: nemogućnost povratka prognanika, prometna blokada (koja je najviše štetila južnoj Hrvatskoj) te agresija pobunjenih Srba iz Hrvatske na BiH (Bihaćka enklava). Dr. Tuđman je kazao: „Otkaz UNPROFOR-u ne znači rat. To jest korak visokog rizika, kako kažu, ali je u isto vrijeme korak koji će nas dovesti prije do rješenja okupiranih područja, do normalizacije odnosa među državama nastalim na tlu bivše Jugoslavije.”

Hrvatska nije popustila pa je mandat UNPROFOR-a završio 31. ožujka 1995. U mirovnoj misiji UNPROFOR-a sudjelovalo je 39.000 vojnika iz svih zemalja svijeta. Tijekom misije poginulo je 320 vojnika. Misija UNPROFOR-a u Hrvatskoj pokazatelj je neučinkovite i licemjerne međunarodne zajednice koja ne drži do načela na kojima je stvorena Organizacije Ujedinjenih Naroda (OUN). Politički i strateški interesi moćnih zemalja svijeta pogazili su sva ljudska prava.