Tuđmanov nedovršeni projekt političke nacije

I ove godine, obilježavanje 20. obljetnice smrti prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana, bila je prilika za proklamiranje panegirika, za teatralno klicanje pok. Franju Tuđmanu, koji s lirskim parolama poput „nismo njemu dostojni“, nismo dorasli“ liku i djelu prvog predsjednika, pomalo podsjećaju na titoistički kulta ličnosti „ Mi ti se kunemo da sa tvoga puta ne skrenemo

„…Ništa ne bi bilo sporno da se takvim političkim hvalospjevima bave javne osobe koje su politički ostale dosljedne i vjerne, ali je tragično da upravo oni dolaze od onog tehno-menadžerskog i neokomunističkog recikliranog sloja, novopečene nomenklature iz 90.-tih koja je za vrijeme Tuđmanove vladavine potkopavala državne strukture i očekivala njegov pad. Govoriti o Tuđmanovom nasljeđu podrazumijeva nužnu rekontekstualizaciju lika i djela prvog Hrvatskog predsjednika . Ako izostavimo razdoblje domovinskog rata i rađanje države sve do 2000.godine, može se reći da je u politološkom smislu F. Tuđman prvenstveno djelovao kao državni poglavar, u ranim 90.-tih kao ratni poglavar, a nakon Oluje-95.godine kao međunarodni državnik koji je nastojao konsolidirati hrvatsku državu u okviru međunarodne zajednice. U tom kontekstu moram reći da treba biti u politološkom smislu, vrlo oprezan kad se govori o „Tuđmanizmu“ kao ideološko nasljeđe, jer i ako je zasigurno lik i djelo Franje Tuđmana neminovno obilježilo hrvatsku povijest, ipak treba biti nijansiran, te zbog upravo pomanjkanja vremenske dugačke kategorije, politička misao Franje Tuđmana , koja vuče svoje korijene iz hrvatske državotvorne Starčevićanske, Radićevske i narodnjačke politološke tradicije, ipak se nije dovoljno iskristalizirali u specifičnu politološku ili pak ideološku doktrinu poput Degaullizam, Salarizam, Frankizam, u Americi Jeffersonizam,itd…

U Hrvatskoj je HDZ iz '90-tih kao heterogeni politički pokret donekle zbog rata i imperativa nacionalnog pomirenja uspio okupiti i ujediniti te struje, ali ne i izgraditi trajnu političku desnu kulturu zbog anti-intelektualizma, unutarnje udbaško-postkomunističke kontaminacije i antifašističkog dvosmislenog nasljeđa te stranačko-klijentelističkog nepotizma.   

Treba u tom smislu napomenuti da Franjo Tuđman nije povijesna inkarnacija utjelovljenja nikakvog agresivnog nacionalizma u onome obliku kako se to tu tumači u zapadnoeuropskoj politologiji sa svim negativnim konotacijama. Bolje je govoriti o Tuđmanu kao utjelovljenju kontinuiteta državotvorne tradicije hrvatskog naroda i kao obnovitelja nacionalnog obrambenog „suverenizma“, i kao takav treba mu odati zasluženo počast. Na drugu stranu kada govorimo o Tuđmanu kao suverenistu, treba naglasiti da obrambeni oslobodilački suverenizam iz 90.-tih nije istovjetan suverenizmu iz 2019. koji se suočava sa sasvim drugim izazovima i prijetnjama ( liberalni a-nacionalni fundamentalizam, masovne migracije, itd..). Ipak, treba istaknuti da zbog nedostatka snage i preuranjene bolesti, zbog suvišnog taktiziranja i kompromisa, ( povijest će dokazati), Tuđmanovo nasljeđe ostaje nažalost jedan od najvećih strukturnih utega koje zahtjeva dubinsko saniranje i prevladavanje. 

Treba napomenuti kako današnji suverenizam mora se suočiti sa apsorbiranjem različitih socioloških i psiholoških kolektivnih faza: sanirati nasljeđe bivšega komunističkog mentaliteta, „probaviti“ modernu (u obliku nacionalne države, suvereniteta, autoriteta…) te istodobno „bulimično“, ubrzanim tempom, asimilirati današnje stečevine postmoderne (koncept ograničenog suvereniteta, društveni relativizam, pluralizaciju i individualizaciju…), što u društvu može proizvesti shizofrene identitetske odnose. Stoga Hrvatskoj treba jasan građanski sveujediniteljski politički središnji identitet koji bi konačno prekinuo sa stoljetnim povijesnim zabludama i etno-mazohizmom umjetnih višenacionalnih konstrukata i isticanja raznih „narodnosti“, bile one neojugoslavenske, autonomaške ili Prečansko-Krajiške, kao poluge iredentističkih ili separatističkih težnja.

Pobjeda u Domovinskom ratu i Tuđmanova ujediniteljska sintagma i imperativ „nacionalnog izmirenja“ stavili su pod tepih jedno od ključnih društveno-političkih pa i moralno-socioloških pitanja Hrvatske, a to je saniranje komunističke prošlosti. Zato ne iznenađuje da je na površinu kao iz kanalizacije isplivao čudni model institucionalnog upravljanja. Riječ je o modelu tzv. paradržavnoga podzemlja tzv „duboke države“ koje tvori sprega između gospodarsko-menadžerskog i političko-udbaškog miljea, što mimo generacijskih kategorija manipulira i upravlja segmentima gospodarstva, politike i medija. Iz njega povremeno na površinu izbiju stanovite disfunkcije i kvarovi, poput puknute odvodne cijevi. Perkovićev slučaj paradigmatski je primjer takva puknuća, kojemu je uzrok dugogodišnje izbjegavanje suočavanja s vlastitom udbaško-komunističkom prošlošću i saniranja istog strukturalnog nasljeđa potrebnim zakonskim alatom i prikladnim zakonom o lustraciji. Takav naslijeđeni sustav upravljanja više sliči močvari isprepletenih gospodarskih, bankarskih, političkih, rodbinskih i medijskih interesnih mreža koje su se u tranzicijskom razdoblju dobro održale i samo reciklirale u nove hrvatske demokratske državne strukture. Do danas , ni sistemska liberalna post-tuđmanova desnica, a pogotovo ljevica, nisu bile sklone provesti zakon o lustraciji jer su i jedna i druga od devedesetih godina zbog klijentelističkih interesa šutjele o recikliranim udbaškim mrežama. Tuđmanova vladavina koja je više funkcionirala po modelu političke podobnosti negoli po modelu intelektualne i državotvorne izvrsnosti nije omogućila izgradnju nužne državotvorne političke i upravne elite. Takav je sustav umjesto kadrovske i generacijske selekcije i obučavanje državničke elite prema kriteriju državotvorne odanosti i meritokracije, ( a ne prema kriteriju bilo kakve stranačke, klijentelističke podobnosti), pogodovao kadrovsku unutarnju kanibalizaciju, odnosno rastvaranja novonastalih demokratskih ustanova destruktivnim djelovanjem bivše komunističke nomenklature koja se reciklirala i postavila u današnje liberalne institucije. 

Povijest je puna iskustva država koje su skupo platile svoju neovisnost u ratu i brzo je izgubile u miru. Naime, svi simptomi društvenog raslojavanja, oligarhizacije politike, privatizacije države i sustavne legalizirane pljačke pod krinkom slobodne konkurencije, upućuju da je od 90-ih nadalje Hrvatska izabrala pogrešnu socijalnu i gospodarsku tranzicijsku paradigmu : monetarizam, daljnja tržišna deregulacija, rezanje javnih dugova, povećanje poreza i rezanje plaća, mjere koje neizbježno povećavaju jaz između većinskoga dijela pučanstva, koji snosi najveći teret krize, i povlaštenog sloja vladajućih (korporativnog i bankarskog sektora), koji se znatno obogatio zahvaljujući krizi koju je sam proizveo. 

Zbog takvog naslijeđa, zakonodavnih i ustavnih kategorija koji pogoduju jačanje liberalno-lijevih centrifugalnih političkih snaga, manjinsko reketarenje i političko sponzorirano Srpstvo, Hrvatska se još uvijek od 90.-tih nije  uzdigla na razinu suvremene političke nacije. Naime, jedno od ključnih pitanja za budućnost hrvatskoga političkog identiteta jest ne samo izgradnja stabilne političke kulture, već stvaranje autoreferencijalnog afirmativnog nacionalnog i konstitutivnoga političkog identiteta naprotiv jednog reaktivnog identiteta negacije, ili „identiteta iz nehaja“ koji se tijekom povijesti često reaktivno afirmirao u odnosu na druge ili na ugrozu izvana. I tom pogledu bi se moglo reći da je Tuđmanovo naslijeđe, zapravo nasljeđe nedovršenog projekta političke nacije.