U čast Vjekoslavu Jugecu – za hrabrost veću od života!
Objavljuje Hrvatski Ratnik
I zato, dok se sjećamo Vukovara, Škabrnje i svih naših poginulih, neka se u srcima posebno upali svjetlo za Vjekoslava. Za dječaka koji je svirao među ruševinama. Za mladića koji se smijao jače od granata. Za borca koji je stajao ondje gdje se nije moglo stajati. Za svjetlost koju je nosio u očima. Za osmijeh koji je liječio strah. Za glazbu koja je vraćala dušu. Za hrabrost veću od života. Za slobodu koju živimo jer je on bio tamo…
U čast Vjekoslavu Jugecu – mladiću čije je srce gorjelo za Hrvatsku!
Postoje životi koji ne stanu u obične rečenice
Postoje imena koja izgovaramo polako, jer nose težinu i svetost. Jedno od tih imena je VJEKOSLAV JUGEC, pripadnik Turbo voda, vukovarski dragovoljac koji je svojim mladim srcem branio sve ono što mnogi nikad nisu imali hrabrosti ni pokušati.
Vjekoslav je bio Vukovarac, sin potomaka koji su u Slavoniju došli ‘vlakom bez voznog reda’ – trbuhom za kruhom, a našli su puno više: našli su sina koji će postati simbol hrabrosti, dobrote i neugasive vedrine.
Dječak s gitarom u rukama, vojnik sa srcem lava
Suborci o njemu govore s toplinom koju rat rijetko ostavi u ljudima.
Kažu da je u najtežim trenucima rata znao izvući harmoniku ili gitaru, i u hladnim noćima među ruševinama zasvirati tiho, kao da želi podsjetiti sve oko sebe da život još postoji.
U rovovima, na barikadama, među granatama – on je svojom glazbom unosio trenutke mira.
Govore da se njegov smijeh čuo dalje od detonacija, i da je imao onu posebnu iskru u očima – mladenački sjaj koji nije mogla ugasiti nijedna tama.
Jedan suborac je rekao: “Kada bi se Vjeko pojavio, kao da bi se mrak na trenutak povukao.”
Drugi je dodao: “Bio je naš najmlađi, ali nam je svima dizao moral. Bio je duša Turbo voda.”
Takvi ljudi rijetko dolaze na svijet.
A rat ih, nažalost, prvi uzima.
Borac Borova sela – rame uz rame s junacima
Vjekoslav je bio dio Turbo voda, jedne od najhrabrijih postrojbi vukovarske obrane.
Držao je položaje u Borovu selu, jednom od najopasnijih i najkrvavijih sektora, gdje se borio doslovno na prvoj crti.
Tamo gdje se smrt i život dodiruju, gdje se svaki pedalj zemlje brani zubima, tamo je stajao Vjekoslav – mlad, ali nepokolebljiv.
Bio je ‘mali među velikima’, ali suborci su znali reći: “Vjeko je bio velik srcem kao i oni najveći.”
A uz sebe je imao i legendu – Blagu Zadru – kojem je vjerovao iskreno, duboko i bez zadrške.
Ne samo brat po krvi nego i brat po oružju i ljubavi prema Domovini
Njegova povezanost s Draženom Jugecom bila je više od krvne veze. To je bilo bratstvo iz najdubljih zakutaka ljudskosti – ono koje nastaje kad dva mlada života stoje zajedno pred smrću.
Dražen i danas govori o Vjekoslavu glasom koji puca između ponosa i boli, kao da još uvijek vidi onaj isti sjaj u njegovim očima.
A upravo je Dražen Jugec, moj prijatelj, čovjek koji me je potaknuo na ovaj tekst.
Slušajući njegove riječi, osjetio sam težinu koju nosi u srcu.
A onda – dok sam čitao svjedočanstva suboraca o Vjekoslavu – uronio sam u suze i toliko se slomio da sam prekinuo naš razgovor.
Te suze nisu bile slabost.
Bile su zahvalnost.
⚫ Mučki ugašen život – i nedostojno počivalište
Vjekoslavljev život prekinut je mučki, na kućnom broju 33.
Kao i mnogi hrvatski branitelji, nije pronađen ondje gdje bi jedan heroj trebao ležati.
Nađen je bačen na smetlište – tamo gdje se odbacuju stvari, ali ne ljudi.
Ne životi.
Ne srca ovakve veličine.
Ali koliko god to boljelo, istina ostaje:
Prljavština zemlje nikada ne može uprljati čast.
A Vjekoslavljeva čast ostala je netaknuta, sveta i vječna.
❤ – za Vjekoslava
I zato, dok se sjećamo Vukovara, Škabrnje i svih naših poginulih, neka se u srcima posebno upali svjetlo za Vjekoslava.
Za dječaka koji je svirao među ruševinama.
Za mladića koji se smijao jače od granata.
Za borca koji je stajao ondje gdje se nije moglo stajati.
Za brata koji je ljubav pretvorio u hrabrost.
Za čovjeka koji je u najgorim trenucima pokazao ono najbolje od čovjeka.
Vjekoslave, hvala ti…
Za svaki dan tvoje mladosti koji si darovao Hrvatskoj.
Za svjetlost koju si nosio u očima.
Za osmijeh koji je liječio strah.
Za glazbu koja je vraćala dušu.
Za hrabrost veću od života.
Za slobodu koju živimo jer si ti bio tamo.
Neka ti je vječna slava i hvala, anđele s gitarom, branitelju s osmijehom, sine Hrvatske.
Neka tvoje ime bude zapisano ne tintom – nego suzama, ponosom i ljubavlju.
HVALA TI ZA SVE!
B.M.
Izvor:hrvatskiratnik.hr
Autor: Miro Perković/Foto: hrvatski ratnik
