U PROBLEMU SMO Hrvatska nikako ne može obučiti 50.000 vojnika spremnih za rat, ali postoji zanimljivo rješenje
Ono malo vojnih analitičara koji postoje u Hrvatskoj već godinama se trudi svojim člancima i analizama zainteresirati javnost za stanje u Hrvatskoj vojsci. Doista su se iz petnih žila trudili javnosti i političarima objasniti važnost sigurnosnog i vojnog sektora. Bilo je to vrijeme u kojem je vojska bila na posljednjem mjestu svih prioriteta. Na vojsku i sigurnosni sektor gledalo se kao na nekoga u koga se nepotrebno ulaže i tko troši novac koji bi se mogao investirati u druge projekte. Svaki put kada bi se počelo govoriti o nekoj velikoj nabavi za obrambeni sektor pojavili bi se protuargumenti tipa – koliko se vrtića ili škola moglo izgraditi za taj iznos. Percepcija o vojnom sektoru kao gutaču proračunskog novca bila je aktualna sve do eskalacije stanja u Ukrajini, odnosno ruske aneksije Krima. Tek tada se, stidljivo, počelo govoriti o lošem stanju u vojnom sektoru.
Još od 2000. trend u hrvatskom društvu bila je demilitarizacija. Politika i mediji poticali su tvrdnje kako ratova više neće biti. Nitko nikada nije pokušao vojni sektor postaviti kao generator razvoja gospodarstva i čimbenik koji potiče inovacije.
No za vrijeme Domovinskog rata silom prilika postojala je suradnja između vojske i industrijskog sektora. Teška situacija sama od sebe nametnula je suradnju obrambenom i industrijskom sektoru koji je mogao proizvesti nova sredstva za vojne postrojbe. Iz vremena Domovinskog rata poznat je sjajan primjer suradnje vojske, fakulteta i industrijskih kapaciteta pri uvođenju u uporabu prve hrvatske bespilotne letjelice. Bilo je u tim teškim vremenima još svijetlih primjera inovacija, ali su, nažalost, okončanjem rata svi redom obustavljeni.
Pogrešna procjena
U takvim okolnostima antimilitarističkog raspoloženja u društvu, okolnostima zapostavljanja ulaganja u nova borbena sredstva i opremu, kopnio je i interes mladih za služenje vojnog roka.
Ustvari, posljednje godine služenja vojnog roka teško se mogu nazvati pravom vojnom obukom jer su u to vrijeme ročnici više bili kod kuće nego u vojarnama.
Disciplina i obuka bili su na najnižoj mogućoj razini. Kao da se samo čekalo da se zamrzne služenje vojnog roka. I onda se to zaista i dogodilo 2008. godine. Konačno, pomislili su oni koji su godinama ustrajno zagovarali razoružanje i demilitarizaciju. Ajme nama, pomislili su oni koji su mukotrpno iz pepela u ratnim okolnostima gradili HV i sustav obrane.
Oni su najbolje znali što za malu zemlju koja je teškom mukom ustrojila sustav obrane znači odustajanje od vojnog roka i obuke. Vrlo dobro su znali kako bez dobro ustrojene i opremljene redovne vojske te bez pričuvnih postrojbi odustajanje od vojnog roka može biti kobno za hrvatski suverenitet.
Kratkotrajno slavlje
Slavlje antimilitarista kratko je trajalo. Već nakon prvih hitaca na Krimu svi su se počeli okretati oko sebe i prebrojavati svoje snage. Međutim, nakon gotovo petnaest godina sustavnog uništavanja i zanemarivanja vojnih nabava malo toga je ostalo što se moglo prebrojiti.
Da stvar bude gora, aneksijska kriza vezana za Krim dogodila se u jeku teške i dugotrajne ekonomske krize koja je pogodila Hrvatsku. Iz tadašnje perspektive teško se mogao vidjeti realan plan brze obnove oružanih snaga. Bilo je to vrijeme mandata ministra Ante Kotromanovića. Prava profesionalnih vojnika masovno su se rezala. Nabave nove opreme nije bilo, a stara se pokušala remontirati na krajnje upitan način. Posebno će ostati u sjećanju krajnje dvojben remont MiG-ova u Ukrajini.
Vojska je u to vrijeme doslovno bila – gola i bosa, ali i gladna. Da stvar bude gora, bilo je to vrijeme prvih godina članstva RH u Europskoj uniji, kada su se otvorile granice za slobodan rad u inozemstvu. Hrvatska vojska tada bilježi prve ozbiljne odlaske iz sustava. Vojnici jednostavno više nisu željeli raditi za pet tisuća kuna. Tako su mnogi profesionalni vojnici sreću potražili na njemačkim bauštelama. Tada počinje i osjetniji pad interesa za dragovoljno služenje vojnog roka. Vojna služba više jednostavno nije privlačna jer vojnici s takvim primanjima nisu mogli organizirati normalan život u domovini.
Iako su se nakon nekoliko godina materijalna prava vojnika drastično poboljšala, jednom započet trend odlaska iz vojne službe više se nije mogao zaustaviti. Nakon nekoliko godina broj odlazaka iz aktivnog vojnog sastava postao je veći od broja vojnika koji su dolazili na dragovoljno služenje u oružane snage. U takvim okolnostima danas treba osigurati ponovno aktiviranje služenja vojnog roka i brzo osposobljavanje barem 40-50 tisuća vojnika.
Specijalistička obuka
Zanimljivo je kako su nekada glasni antimilitaristi redom ušutjeli kada je riječ o ponovnom aktiviranju vojnog roka. Danas u javnom prostoru nema narativa o nepotrebnom ulaganju u vojsku. Svi žele sposobne, dobro opremljene i uvježbane oružane snage koje će štititi našu sigurnost i način života. Antimilitaristički stav nikako se ne uklapa u takve potrebe, pogotovo dok se s istoka sve češće čuju zvukovi granata.
Nažalost, rat nikoga ne čeka. Pogotovo neće čekati naše kvazifilozofe da se dogovore sami sa sobom je li nam potrebna vojska ili nije. Pravo je pitanje u ovom trenutku – kako u nekoliko godina doći do broja od 40-50 tisuća vojnika spremnih za aktivnu vojnu službu?
Zanimljiv prijedlog iznio je ovih dana kolega Tomislav Čadež iz Jutarnjeg lista. On predlaže da se iz sustava MUP-a aktivni policajci upute na vojnu obuku, a da se njih privremeno zamijeni pripadnicima rezervnog sastava policije koji bi ponovno trebalo ustrojiti i formirati. Čadež predlaže da se to radi planski i postupno pa bi tako granične policajce privremeno, dok su na vojnoj obuci, mijenjali aktivni pripadnici vojske. Temeljne policajce koji bi odlazili na vojnu obuku mijenjali bi građani koji bi u međuvremenu postali pričuvni policajci.
Čadežov prijedlog uopće nije loš. Štoviše, u nedostatku kvalitetnih prijedloga ovaj je jedini koji u obzir uzima aktualne kapacitete sustava te ih razrađuje i iz njih maksimalno izvlači. Treba imati na umu da obuka rezervnog policajca traje bitno kraće od obuke profesionalnog vojnika. Pogotovo vojnika koji zahtijeva specijalističku obuku. Aktiviranjem rezervnog sastava policije oslobodio bi se potencijal dvadesetak tisuća pripadnika MUP-a od kojih bi dobar dio bio sposoban proći vojnu obuku. Čadež je stavio naglasak i na potencijal ratnih veterana koji su danas u pedesetim godinama. Njih vidi kao instruktore i zapovjedni kadar.
Pristojan broj
Istina je da HV iz vremena Domovinskog rata ima dosta umirovljenih časnika koji su prošli i zapovjedno-stožerne škole. Međutim, njihovo je znanje potrebno osvježiti u aktivnoj pričuvi i dovesti te ljude ponovno u stanje da mogu zapovijedati vojnim jedinicama.
O potrebi aktiviranja rezervnog sastava policije pisao sam još prije nekoliko godina. Ne u smislu potencijala popunjavanja vojnih postrojbi, ali u smislu zamjene za nekadašnju teritorijalnu obranu i civilnu zaštitu. Kada pogledamo posljednja zakonska rješenja kojima Poljska ojačava svoj obrambeni sustav koji danas ima čak četiri različita vojna ustroja uz redovnu vojsku, onda je vrijeme da i mi razmislimo o novim zakonskim rješenjima.
Tomislav Čadež iznio je interesantan prijedlog koji bi zaista najbrže mogao osposobiti pristojan broj vojnih jedinica sposobnih braniti zemlju. Dosad je to jedini razuman prijedlog koji nam u kratkom vremenu osposobljava obrambeni sustav. Čekamo reakciju MORH-a i državnog vodstva.
