U rat je otišla sa 17, razboljela se, postala mama petero djece, a danas nema od čega živjeti: Želja mi je da i moje kćeri mogu kupiti tenisice, normalan obrok..

Ostvarila sam pravo na status HRVI 20% trajno ali na mirovinu još nisam. Prošli tjedan je predan zahtjev i vjerojatno će proći mjeseci dok mi se počne isplaćivati mirovina. A zima nam je pred vratima, počinje svoju priču Sandra.

Prije godinu i pol dana je bila u velikim problemima sa socijalnom službom kada su joj skoro ‘uzeli‘ djecu. 

- Tada smo još uvijek bili podstanari, a socijalna služba nam je kazala da će uzeti djecu ako u određenom roku ne nađemo stalno prebivalište. Tada sam uspjela konačno dobiti stan od ureda državne uprave Vukovar. Zahvalna sam na tome ali je stan od 71,71 kvadrat, a treba nam veći jer nas je puno.

Sada moje tri kćeri spavaju u jednoj sobi gdje stanu jedva tri kreveta, u drugoj sobi ostale dvije kćeri, a ja i suprug u dnevnom boravku. Suprug i ja se nismo u mogućnosti zaposliti jer kćer koja je invalid mora ići na terapije koje su česte tokom tjedna,a tu su i redovne kontrole u Vukovaru i Osijeku.

Trenutna situacija nam je jako teška. Dok platim dio režija ne ostane nam za neki normalan život. Imam dugovanje za pričuvu koje iznosi 2600 kn, za grijanje i toplu vodu 1200 kn i to će sve otići na ovrhu, požalila nam se je Sandra koja je psihički bolesnik. Sve je krenulo nakon rata kad je prvi put postala majka.

-Kada je počeo rat ja sam imala 17 godina i odlučila sam se prijaviti dragovoljno u vojsku jer nisam mogla gledati i ostati ravnodušna prema svemu što se događalo. Rekla sam sebi Sandra to je tvoja domovina i mislim da bi trebala doprinijeti i svim svojim srcem braniti svoj dom i domovinu. Kada sam se prijavila dobila sam mjesto u sanitetu kao medicinska sestra mada nisam bila školovana za tu struku ali sam prošla sve obuke tako da sam to mogla obavljati.

Nije ni malo bilo lako, granate padaju,avioni napadaju pucaju sa svih strana i uništavaju sve što je srcu drago. Kada se rat završio u 20 godini sam rodila moju najstariju kćer Ivanu, posla nema, zdravlja nema i od svega toga se razbolim i obolim od PTSP chr. i trajnog poremećaja osobnosti, veli Sandra koja se od 2000. godine liječi na psihijatriji. Međutim, nevolja nikad ne dolazi sama. Još jedna trauma se Sandri događa te godine.

-Moja majka umire na moj rođendan 15.studenoga. Kao da sam i ja toga dana umrla. Još gore oboljevam, nemam se kome obratiti za pomoć odnosno za bilo što i odlučujem se na najteži korak- moram dijete predati u neku ustanovu da bih se mogla liječiti ili ću ubiti i sebe i svoje dijete. Ipak hvala dragom Bogu prevagnulo je to da za mene izgleda rat nije još prestao, samo je preraslo u borbu za dijete, život i odluku da se odem liječiti.

Od 2000. godine se još uvijek liječim, znači 22 god lijekova i još puno svega što ide uz njih i dijagnozu koju imam. Pokušavala sam ići na HRVI komisije do 2005. godine ali su me svaki puta odbijali. Napokon nakon 21 godine dobijem HRVI 20% za stalno ali ne i mirovinu. Nju ću čekati još neko vrijeme, žali nam se Sandra koja treba pomoć za svoju djecu.

Mirovina će joj donekle pomoći, ali ne u potpunosti. Potrebna joj je pomoć u obliku hrane, higijenskih potrepština ili novca da uspije poplaćati zaostale režije koje su se nakupile.

-Imam želju napokon ostvariti mirovinu i da svojoj djeci mogu priuštiti knjige za školovanje, da i one mogu nekada otići u trgovinu i kupiti sebi tenisice i odjeću za školu, te pristojan objed, a ne da živimo od danas do sutra, teška srca poručuje Sandra koja je primorana tražiti ljude dobra srca da joj pomognu.

Svi koji na bilo koji način žele pomoći obitelji Topić, mogu to učiniti preko Facebook profila Sandre Topić OVDJE.