Udruga zagrebački dragovoljci branitelji Vukovara: Dehumanizacija hrvatskog naroda i iskrivljavanje povijesti ne smiju se tolerirati

Priopćenje Udruge zagrebački dragovoljci branitelji Vukovara

U Hrvatskoj se danas, tri desetljeća nakon završetka Domovinskog rata, odvija paradoks koji bi u svakoj ozbiljnoj državi bio nezamisliv: oni koji su ovu zemlju branili i obranili ponovno gledaju kako se pred njihovim očima potkopava istina, izruguje žrtva, rehabilitira komunistička totalitarna ideologija i šuti nad zločinima koji su desetljećima bili sustavno prikrivani. U društvu koje je preživjelo rat, gubitke, okupaciju i obnovu, očekivali bismo da će istina biti trajno uporište, a žrtve moralni putokaz. Međutim, hrvatska stvarnost početkom 21. stoljeća pokazuje drugačiju dinamiku: dok se fizički napadi relativiziraju, nacionalni simboli izruguju, povijest preoblikuje,  šuti nad zločinima koji su desetljećima bili sustavno prikrivani. a komunistička ideologija s krvavim tragovima pokušava vratiti u javni prostor pod krinkom „kulture“ ili „progresivnosti“, postaje jasno da se borba za istinu ne odvija samo u arhivima i sudnicama, nego i na naslovnicama, ulicama i festivalima.

Brutalan napad na učiteljicu i časnu sestru Mariju Tajanu Zrno razotkrio je moralni vakuum u kojem dio društva više ni fizičko nasilje nad ženama, vjernicama i odgojiteljicama ne smatra vrijednim jasne osude. Ta tišina nije spontana. Ona je rezultat dugogodišnje kampanje u kojoj se konzervativne žene, katoličke redovnice i domoljubni odgojitelji sustavno prikazuju kao „ideološki protivnici“, a ne kao građani koje država mora štititi. Takva šutnja govori više od riječi: ona otkriva da se vrijednost ljudskog dostojanstva mjeri ideološkim kriterijima, a ne neporecivim moralnim načelima. Kazneni zakon RH i međunarodni standardi zaštite vjerskih osoba potpuno su jasni — napad na osobu koja djeluje u odgojnoj i vjerskoj službi predstavlja otegotnu okolnost. No ondje gdje bi trebala biti pravna i moralna jasnoća, javlja se kolektivna šutnja.

U takvom ozračju pojavila se i naslovnica tjednika Novosti, prikaz djeteta s krvavim hrvatskim grbom, opkoljenog grotesknom zvijeri. Taj prikaz, bez obzira na estetske ili političke namjere autora, ulazi u dobro poznate vizualne obrasce povijesne propagande: simboličko dijete postaje projekcijsko platno, a nacionalni znak izobličen u krvavi teret. U formalnom smislu, riječ je o dehumanizaciji — procesu kojim se određeni kolektiv prikazuje kao opasan, moralno izrođen ili prijeteći. U povijesti 20. stoljeća takvi prikazi bili su preteča društvenog isključivanja i opravdavanja nasilja. Kada se takav čin dogodi u državi koja još uvijek pronalazi posmrtne ostatke svojih žrtava iz 1990-ih i 1945., on poprima posebno opasan karakter. Zahtjev za nadzor nad sadržajem nije cenzura, nego obrana minimalnih civilizacijskih standarda komunikacije u javnom prostoru. Takav prikaz krši čl. 39. Ustava RH (zabrana poticanja mržnje i neprijateljstva), čl. 7. Zakona o medijima, Kodeks časti hrvatskih novinara te međunarodne etičke standarde vizualne komunikacije. Prikazivanje takve naslovnice u državi koja je pretrpjela agresiju, i to uz javno financiranje (glasilo srpske nacionalne manjine), predstavlja civilizacijski skandal.

U isto vrijeme, na hrvatskim ulicama niču neki „antifašistički marševi“ usmjereni protiv protivnika kojih zapravo nema. Fenomen instrumentaliziranja povijesti kako bi se stvorila atmosfera straha ili moralne panike poznat je u povijesti: to je način da se mobilizira jedna skupina društva, dok se druga istiskuje na rub političke legitimnosti. U Hrvatskoj se taj obrazac osjeća osobito snažno. Hrvatski branitelji, domoljubni građani i tradicionalne zajednice prečesto se prikazuju kao politički problem, a ne kao nositelji kontinuiteta nacionalne stabilnosti. Marševi i kampanje protiv „fašizma“ u službi su političke i medijske konstrukcije. U državi u kojoj sudovi, zakoni i institucije.

djeluju po standardima EU-a, u kojoj nema političkih skupina ni organizacija koje zagovaraju fašističku doktrinu, proglašavati Hrvatsku „fašiziranom“ nije borba za slobodu — to je politička manipulacija. Lažni „antifašizam“ u Hrvatskoj služi kao alat za discipliniranje domoljubnih građana, delegitimiranje braniteljske populacije te stvaranje umjetne društvene nestabilnosti.

Kada saborska zastupnica Dalija Orešković javno napada stotine tisuća građana okupljenih na koncertu Thompsona, ona ne iznosi političko mišljenje — ona obavlja društveno razvrstavanje ljudi na „prihvatljive“ i „neprihvatljive“. Kada se glazbeni ukus, svjetonazor ili kulturna pripadnost koriste za diskreditiranje cijelih skupina građana, onda se ne radi o demokratskoj raspravi, već o stvaranju društvene hijerarhije poželjnih i nepoželjnih. To nije bezazlena politička opaska, to je izravno kršenje načela jednakosti iz čl. 14. Ustava RH. Takva praksa u ozbiljnim demokracijama bila bi predmet parlamentarne sankcije.

U Hrvatskoj danas svjedočimo fenomenu u kojem je sloboda govora apsolutna samo za jednu struju: onu koja napada hrvatski identitet, branitelje, Crkvu i konzervativne građane. Za sve ostale, sloboda govora vrijedi samo dok se njihov glas može kontrolirati. To nije demokracija — to je blaža verzija ideološke cenzure.

Najskandalozniji trend je pojava da se u okviru službenih dana srpske kulture u Hrvatskoj pokušavaju afirmirati pojedinci koji su dokumentirano sudjelovali u agresiji na Hrvatsku, ili bili autori ideologije koja je dovela do masovnih zločina, etničkog čišćenja i razaranja. To se ne može opravdati „kulturnim dijalogom“. To je pokušaj kulturne bijele kupke za autorske figure koje su bile sastavni dio projekta velikosrpske ekspanzije. Presude Haaškog suda jasno su definirale okvir: velikosrpska ideologija bila je izvorni politički pogon agresije na Hrvatsku. Svaki pokušaj afirmacije njenih autora predstavlja moralnu i povijesnu perverziju.

Multikulturalnost nije problem; ona je bogatstvo svake civilizirane zemlje. No problem nastaje kada se pod njezinim okriljem promoviraju autori koji su povijesno povezani s ideologijom koja je dovela do agresije na Hrvatsku. Nije riječ o kolektivnoj krivnji — riječ je o povijesnoj odgovornosti. U kulturi se danas vodi tiha, ali žestoka borba za interpretaciju prošlosti. Ako se u ime umjetnosti počne normalizirati rad autora koji su bili ideološki akteri projekata koji su razarali Vukovar i Škabrnju, onda kultura prestaje biti prostor dijaloga i postaje instrument političke manipulacije. Nitko nema pravo kulturnim manifestacijama prikrivati zločine ili relativizirati ideologije koje su vodile do masovnih grobišta i razorenih gradova. Hrvatska je multikulturalna zemlja i treba njegovati suradnju, ali nikada na račun istine, pravde i povijesnih činjenica.

U isto vrijeme dok se agresore pokušava prikazati kao kulturne ikone, Hrvatska otkriva nove masovne grobnice žrtava partizansko-komunističkog zločina. Prema službenim državnim evidencijama, već je identificirano više od 1700 lokacija, a broj žrtava i dalje raste. Te žrtve nisu „ratni neprijatelji“, nisu ideološke figure, to nisu političke metafore — to su ljudi s imenima, životima i grobovima koji su tek sada pronađeni, najvećim dijelom civili, žene, maloljetnici te zarobljenici i pripadnici razoružanih postrojbi. Njihovo smaknuće predstavlja teško kršenje međunarodnog ratnog prava, uključujući Ženevske konvencije. Europski parlament je 2009. donio Deklaraciju o osudi komunističkih zločina, a Hrvatska ju je obvezna poštovati kao članica EU. Europski parlament je 2009. jasno rekao: svi totalitarni režimi, osobito komunistički, ostavili su trag masovnih kršenja ljudskih prava. Zadatak suvremenih društava nije opravdavati ih, nego ih priznati. No dok se jedne žrtve komemorira, druge se prešućuje. I to nije slučajnost. Još uvijek postoje pojedinci i skupine koje partizansko-komunističko zločine pravdaju, relativiziraju ili pokušavaju prikriti. To je rezultat dugotrajnog procesa u kojem se povijest selektivno koristi, prema političkim potrebama, a ne prema istini.

Sve nabrojeno — fizički napadi i nasilje koje se relativizira, simboli koji se izruguju  i medijska dehumanizacija, ideološka cenzura, političko etiketiranje, kulturne manifestacije koje prikrivaju ideološke ambicije, kulturna rehabilitacija agresorskih teoretičara i prikrivanje komunističkih zločina — stvara atmosferu u kojoj se hrvatski narod ponovno pokušava prikazati kao problem, a žrtve kao smetnja.

Svjedočimo kako je u javnom prostoru stvoren opasan model - poželjna je svaka ideologija osim hrvatske, i dopušteno je sve – satire, uvrede, manipulacije, reinterpretacije – sve dok je usmjereno protiv naroda koji je obranio svoju državu.

Udruga zagrebački dragovoljci branitelji Vukovara s pravom upozorava da je to proces koji se ne smije ignorirati. Jer kada se narod počne sustavno dehumanizirati, kada se branitelji počnu prikazivati kao problem, a agresori kao kulturna inspiracija – onda društvo više nije samo u krizi, nego na rubu moralnog sloma.

Hrvatski branitelji ne mogu i ne smiju šutjeti.

Jer šutnja je ono što je omogućilo komunističke likvidacije, ratnu propagandu 90-ih i sadašnje pokušaje revizionizma. Ako je povijest ičemu naučila Hrvatsku, onda je to činjenica da je šutnja uvijek bila uvod u nepravdu.

I zato zahtijevamo da se istina priznaje, da se žrtve poštuju, da se komunistička ideologija osuđuje, da se odgovornost ne izbjegava, i da se Hrvatska ne smije vratiti u stanje moralne konfuzije iz kojeg je jednom već morala krvlju izaći. U društvu koje poštuje istinu, kultura nikada ne bi bila sredstvo prikrivanja zločina, mediji ne bi bili platforma za dehumanizaciju, a politika ne bi bila prostor stigmatizacije.

Država koja ne štiti istinu o sebi — prestaje štititi i svoje građane.

Udruga zagrebački dragovoljci branitelji Vukovara, 

Zorica Gregurić, predsjednica