Umirovljeni časnik HV-a Stjepan Šerić, prosvjeduje ispred Hrvatskog sabora ” Imati ili biti”

Umirovljeni časnik Hrvatske vojske Stjepan Šerić započeo je mirni prosvjed u Ilici 256 b u Zagrebu, ispred zgrade Hrvatski sabor. Svoj čin simbolično je nazvao „Imati ili biti“, porukom koja, kako kaže, nadilazi pojedinačna pitanja i zadire u samu srž vrijednosti po kojima živimo.

U trenutku objave putem svoga Facebooka, Šerić stoji pred Saborom tražeći, kako ističe, jasne i dokumentirane odgovore na pitanja koja postavlja kao „osnovanu sumnju, a ne kao tvrdnju“. Njegov prosvjed usmjeren je na pojašnjenje pojedinih navoda iz javno dostupnog životopisa ministra obrane Ivana Anušića.

U objavi Stjepana Šerića stoji:

Cilj moga prosvjeda jest da se na pitanja koja postavljam – kao osnovanu sumnju, a ne kao tvrdnju – daju jasni i dokumentirani odgovori. Izražavam sumnju da je ministar obrane Republike Hrvatske, Ivan Anušić, u svom javno dostupnom životopisu i službenim dokumentima naveo podatke o pripadnosti postrojbama koji zahtijevaju dodatno pojašnjenje.

Smatram da javnost ima pravo znati:

U kojoj je taktičkoj postrojbi bio raspoređen od 28. lipnja 1991. do 20. kolovoza 1991. godine i tko mu je u tom razdoblju bio zapovjednik?

U kojoj je taktičkoj postrojbi 130. brigade bio od 5. prosinca 1991. do 10. siječnja 1992. godine i tko mu je bio zapovjednik?

U kojoj je formacijskoj postrojbi 160. brigade bio od 18. svibnja 1992. do 22. svibnja 1992. godine i tko mu je bio zapovjednik?

U kojoj je sastavnici Zapovjedništva Zbornog područja Osijek bio od 29. srpnja 1995. do rujna 1995. godine i tko mu je bio prvi nadređeni?

Dokumenti koje ću javno iznijeti, po mom mišljenju, otvaraju prostor sumnji u istinitost pojedinih službenih navoda. Iskreno se nadam da griješim te da će ministar vjerodostojnom dokumentacijom otkloniti svaku dvojbu.

Također očekujem da će Državno odvjetništvo, sukladno zakonu, pokrenuti odgovarajuće izvide koji će potvrditi ili opovrgnuti moje sumnje te poduzeti propisane radnje. Prosvjedom ujedno tražim od ministra hrvatskih branitelja Tome Medveda da mi u pisanom obliku odgovori na pitanja koja nemaju oznaku tajnosti, a odnose se na hrvatske branitelje, njihove statuse i prava, temeljem Zakona o pravu na pristup informacijama.

Vjerojatno se pitate zašto naslov „Mati ili biti“.

Taj naslov nosi motiv i razlog zbog kojeg ovo činim. Možda ću biti opširan, ali ne znam drugi način da objasnim tko sam i zašto djelujem ovako kako djelujem. Neki će reći – priroda je evolucijom stvorila svijet, životinje i ljude, u njih ugradila nagon za preživljavanjem, potrebu za hranom, sigurnošću i razmnožavanjem radi opstanka vrste.

Razum se, kako tvrde, razvio kako bi kontrolirao nagon.

Ja vjerujem da je svijet stvorio Bog te da je čovjeku dao razum upravo kako bi upravljao svojim nagonima. Nagon je prirodna potreba – i čovjeka i životinje – za opstankom. Sve iznad toga postaje strast za „imati“.
Prirodno je da čovjek želi imati dovoljno hrane, zdravlje, sigurnost doma i potomstvo. No društvo u kojem živimo često „imati“ postavlja kao dokaz vrijednosti pojedinca. Ako si siromašan – neuspješan si. Ako nisi ambiciozan – neuspješan si. Uspjeh postaje jedina vrijednost zbog koje vrijedi živjeti.

A kako to funkcionira?

Ako si saborski zastupnik, javlja se strast za većom moći. Ubrzo želiš biti ministar. Zatim predsjednik Vlade. Svaka nova razina traje kratko, jer strast uvijek traži više. Upravo ta neumjerena težnja za „imati“ vodi svijet u moralni sunovrat. Suprotno tome stoji „biti“.

Biti je ljubav. Kada majka rodi dijete, u tom se trenutku rađa ljubav koja nema rok trajanja i ne traži nagradu. Majka voli svoje dijete jednako – bilo ono uspješno ili ne, zdravo ili bolesno – i za tu ljubav ne traži ništa zauzvrat. Dobrovoljni darivatelji krvi daju dio sebe nepoznatim ljudima bez ikakve koristi. To nije „imati“, to je „biti“. To je ljubav.

Ali „biti“ traži hrabrost. Traži žrtvu. Ponekad znači napustiti sigurnost, trpjeti prezir, prijetnje, pa i fizičko nasilje. Primjer takve žrtve jest Isus Krist, koji je ostavio sve materijalno, bio izvrgnut ruglu, zlostavljan i na kraju razapet. Bojao se, jer strah je ljudski, ali ga je ljubav prema Ocu nadjačala. I hrvatski branitelji 1991. godine pokazali su što znači „biti“.

Napustili su sigurnost doma i radnih mjesta. Neki su im govorili: „Što ćete vi, šaka jada? Čekajte da dođe vojska.“ No oni su pokazali ljubav prema domovini i onome u što su vjerovali. Bojali su se – jer strah od smrti je prirodan – ali ih ljubav nije dopustila da pokleknu. Poginuli i nestali hrvatski branitelji umrli su za „biti“ – za ljubav prema obitelji, prijateljima i domovini. To je odgovor svima koji misle da je „imati“ vrjednije od „biti“. Jer kad izgube moć, novac i utjecaj, neki se pretvaraju u ogorčene ljude. „Biti“ se ne može izgubiti. Ljubav traje dok traje čovjek koji je nosi. U Katoličkoj Crkvi postoji životna ispovijed – čovjek ne ispovijeda samo grijehe, nego i način na koji je živio svoje „biti“. I ja ću se ispovjediti vama.

Cijeli sam život nastojao živjeti „biti“. Radio sam da bih imao za život – hranu, krov nad glavom, automobil iz potrebe, obitelj i djecu – ali nikada mi „imati“ nije bilo cilj samo po sebi. Svaki posao radio sam iz ljubavi. Kada bi „biti“ postalo važnije od „imati“, bio sam spreman napustiti posao. Kao vojnik i časnik težio sam „biti“, a ne činu i odličjima. Nikada nisam prodavao plodove svoga voćnjaka – dijelio sam ih. Nikada nisam uzimao novac za pomoć drugima. Nisam svetac; znao sam biti ljut, ali nisam mrzio – ni u ratu. Nikada nisam bio licemjer ni izdajnik. Sve što sam činio, činio sam po svojoj savjesti. Ne trebam priznanja, status ni novac. Ne trebam ni opravdavanje. Netko će reći: „Lako je njemu govoriti.“ Znam da ima ljudi koji imaju manje od mene, a žive „biti“.

Da mi je važnije „imati“, danas bih šutio i uživao u toplini doma. Križ koji sam sebi stavio na leđa nije mi dao Bog – sam sam ga izabrao. Nosit ću ga ponosno. Kad mi bude težak, znam da će mi pomoći Spasitelj koji me pratio kroz život. Zbog moga „biti“ udaljili su se neki članovi obitelji i poznanici. Izložen sam prijetnjama i preziru. Bojim se za sigurnost svojih najmilijih – jer to je ljudski – ali me nije strah. Moje „biti“ i moja vjera daju mi snagu. Sada me možete suditi i osuditi. Kakvu god pokoru stavite na moj križ, prihvatit ću je.

Bog, koji poznaje naše misli, nakane i djela, zna je li moja ispovijed iskrena.

Ja sam svoju kap stavio